DOMAGOJ Jakopović Ribafish emotivnom objavom obilježio je sedmu godišnjicu smrti svoga sina. Prisjetio se jedne njihove anegdote.

Prepričao anegdotu sa sinom

"Vani je taman svitalo, dan je obećavao biti kišan i tmuran, dignuo sam se, pospremio brzinski stan, skuhao kavu i složio doručak te krenuo buditi Mališu. Klasična roditeljska snooze funkcija kad prvi put dođeš tiho, drugi put veselo i treći put kao strogo, ono, ajde više, moraš u školu, sad je već stvarno kasno... Junior je poput većine klinaca bezvoljno ležao i rekao – 'Ne da mi se.' Sad bi uslijedilo klasično hrvanje, šora jastucima i njegova pobjeda, ali sinulo mi je nešto drugo", započeo je dirljivu objavu.

"Kako je obožavao balone na helij, tako smo uvijek imali doma barem jednog, kupljenog kao suvenir s izleta ili nekog blejanja po gradu. I jedan je upravo bio zakeljen za strop. Rekao sam 'Ako te sad dignem iz kreveta bez upotrebe sile, hoćeš li se trenutačno obući i pojesti doručak?' OK, pažnja je kupljena, vidio sam ga kako podiže obrvu i sporo kaže 'Dooobro... Kak to misliš?'. Uzeo sam balon s pripadajućom vezicom i zavezao mu ga oko ruke. 'Evo, sad će te balon podić!'" piše Ribafish.

"Junior se onako jutarnje hrapavo počeo smijati, lagano ustao iz kreveta te krenuo prema kupaonici. Zagrlili smo se, pusa u čelo, ja krenuo provjeravati knjige, i pogledavši ga, shvatim jedan sitan detalj. Naime, spavam ne baš pretjerano mirno, i skoro uvijek se budim s lijevom nogavicom pidžame podignutom iznad koljena. Pogledam Mališu, raščupanog i krmeljavog – s lijevom nogavicom podignutom iznad koljena...", dodao je.

Za kraj je naglasio koliko mu sin nedostaje.

"Počeo je još jedan naizgled običan dan, ali kako život piše priče kako on želi, sada se, milijardu godina otkad te više nema sine, prisjećam naših lijepih trenutaka i raspadam kao veliki, stari puzzle... Neka ti je lijepo i mirno tamo gdje jesi Rok, beskrajno fališ, voli te tvoj tata", napisao je.

Zbog sina započeo Projekt RokOtok

Ribafish je prije nekoliko godina govorio o smrti sina na Okruglom stolu pod nazivom Kako tugujemo? I zašto je to važno za djecu i mlade?, koji je organizirala Udruga Posmrtna pripomoć.

"Kad sam shvatio da mog Roka više nema, samo sam izišao na cestu, hodao i nadao se da će me nešto zgaziti. Gubitak djeteta je nešto najgore, sve boli, svaka sekunda je bolna. Bio sam prvih mjesec dana u transu, mozak je brisao memoriju, nisam prepoznavao ljude na ulici.

Shvatio sam da ne smijem biti sam, a onda sam opet htio biti sam. Bio sam i na rubu da odustanem od života, otišao sam na Zanzibar posjetiti mjesto koje se naziva The Rock, kao i moj sin. Trebali smo to mjesto posjetiti zajedno kad maturira. Imao sam najcrnje misli, ali nešto mi nije dalo da si oduzmem život.

Napisao sam knjigu i započeo Projekt RokOtok – plivamo između otoka na Jadranu i pomažemo djeci da više budu u prirodi, veselju i druženju. Jedini savjet koji ja mogu dati jest da svatko potraži stručnu psihološku pomoć kad osjeti da mu treba", rekao je tad.