SUBOTNJE je jutro u mjestu Civita di Bagnoregio i mještani obilaze srednjovjekovne zidine promatrajući posjetitelje koji se penju prema ulazu u selo. Kako se turisti približavaju ulazu, počinju dozivati mještane, a ovi brzo pritrčavaju.

Jedno od najživopisnijih sela u čitavoj Italiji nije obična turistička destinacija, a nisu obični ni njegovi mještani. Za početak, to su mačke, njih dvadesetak, koje su dočekale turiste i koje čine većinski dio stanovništva sela. Populacija od preostalih dvanaestero ljudi, u manjini je u odnosu na njih.

Posebnost ovog mjesta svakako je njegov položaj, na strmoj litici, odsječenog od obližnjeg grada Bagnoregio manjim kanjonom. Jedinu veza predstavlja 366 metara dug pješački most koji se uzdiže iznad provalije, smješten tako da se s njega prelazi izravno na zidine koje okružuju selo.

Ipak, ono što Civitu čini istinski unikatnom jest to što je vjerojatno jedina talijanska destinacija koja je svojevoljno stvorila prekomjerni turizam i iskoristila ga za dobrobit sela.

Selo koje želi živjeti

Imali su ga običaj zvati "la città che muore" ili selo koje umire. Smješteno je u regiji Lazio, na dva sata sjeverozapadno od prijestolnice Rima. Budući da leži na erozivnom tlu čiju podlogu čine pijesak i glina, mjesto je pretrpjelo nekoliko serija urušavanja, u kojem su se pojedini njegovi dijelovi odvaljivali i padali u kanjon, pretvorivši ga od nekadašnjeg grada u gotovo napušteno seoce.

Tijekom stoljeća, većina se stanovništva preselila se u obližnji Bagnoregio, nekada spojen s Civitom pa razdvojen potresom koji je zahvatio ovo područje u 18. stoljeću. Most koji je povezivao ova dva mjesta većim dijelom uništili su nacisti tijekom Drugog svjetskog rata i stanovništvo je nakon toga počelo ubrzano odseljavati da bi do 1990. godine selo postalo praktično napušteno.

"Civitu je uvijek pratio taj sukob s prirodom", kaže za CNN, kuhar Maurizio Rocchi.

"Danas, ovo mjesto zovemo 'selo koje želi živjeti'", dodaje.

Tijekom 2013. godine, tadašnji gradonačelnik Bagnoregija, Francesco Bigiotti imao je plan. Tijekom tri godine mandata, podržavao je umjetnička događanja i kulturne festivale u namjeri da privuče prvenstveno Rimljane, željne vikend tura za bijeg iz grada. Iako je turizam napredovao, on je želio nešto više.

I tako je, ne poštujući preporuke svojih savjetnika, donio odluku da ustanovi pristojbu za turistički ulazak u selo. Iako plaćanje ulaska uglavnom odvraća turiste, Bigiotti je vjerovao da će, ako zatraži od ljudi da plate pristojbu kako bi prešli most koji vodi do Civite, to stvoriti učinak kod njih da još više požele tamo otići. I tako je uvedena karta po cijeni od 1,5 eura za ulazak u selo.

Dogodilo se nešto nevjerojatno

Tijekom sezone 2009./10., ukupan broj posjetitelja u ovom selu i šest okolnih mjesta iznosio je 40.000, dok je u 2018. godini, milijun ljudi posjetilo samo Civitu, od čega je polovica Talijana, a polovica stranaca.

"Nešto nevjerojatno se dogodilo", kaže Bigiotti. U zemlji poput Italije koja je epicentar prekomjernog turizma, gdje je svakodnevni život stanovništva zagušen poplavom turista, na fenomen prekomjernog turizma gledalo se isključivo kao na nešto negativno. Sve dok se nije dogodio fenomen – Civita."

Bigiotti, danas voditelj pokreta za razvoj turizma u regiji, kaže da je život mještana značajno unaprijeđen zahvaljujući turizmu. Pristojba za ulazak, koja je prvo povećana na 3 eura tijekom 2015. godine, a potom ponovno podignuta na 5 eura 2018. godine, preporodila je lokalnu infrastrukturu, te je Bagnoregio postao prvi grad u Italiji koji je oslobodio stanovništvo lokalnih poreza.

"Što je još važnije, dodaje on, porast turista doveo je do razvoja poslovanja. Otvoreni su brojni hosteli, prenoćišta, pizzerije, više od 400 novozapočetih poslova u Bagnoregiju tijekom prošle godine te je tako i stopa nezaposlenosti pala s 10% od prije desetak godina na svega 1%, danas."