SERGEJ Trifunović u petak je priveden u Splitu nakon što je policiju nazvala žena s plaže na kojoj se Trifunović kupao sa svojim njemačkim ovčarom iako su psi na plaži zabranjeni. Glumac je potom izvrijeđao policajce koji su ga priveli te je kažnjen iznosom od 500€, a nakon ponoći idućeg dana, Trifunović je ponovno kažnjen jer je njegov pas u Splitu hodao bez povodca.

U suradnji s Yugopapirom donosimo vam razgovor s glumcem iz 1998. godine, kada je bio na početku karijere.

Listopad 1998.

Za kratko vrijeme dogodile su mu se dvije divne stvari. Sergej Trifunović je u Veneciji, na filmskom festivalu, primio nagradu za naš film Bure baruta, pošto je redatelj Goran Paskaljević morao otputovati. I još ljepše: ove godine on je dobitnik velikog, jedanaestog priznanja Zoran Radmilović za glumačku bravuru.

"Moram priznati, bilo je uzbudljivo i lijepo. U Veneciji se nisam osjećao kao redatelj, već kao Sergej Trifunović kojemu se nešto lijepo dogodilo. To mi je prvi internacionalni festival i drago mi je što je baš meni zapalo da primim nagradu."

U filmu glumiš Andreja za koga si prije početka snimanja rekao da je vrlo sličan tebi. Je li se situacija promijenila?

"Pomalo je. Vjerojatno ne bih otišao tako daleko kao on, ali sam od svih likova koje sam igrao na filmu najvećom količinom sebe stajao iza Andreja."

Prije dva tjedna u Ateljeu 212 Sergeju je uručena glumačka nagrada "Zoran Radmilović", za tumačenje lika Vojina u predstavi Porodične priče Biljane Srbljanović, a u režiji Jagoša Markovića.

"Ova nagrada je nešto najljepše što mi se moglo dogoditi i apsolutno je jedina koju sam priželjkivao, pored Oscara koji je devalvirao jer ga je u međuvremenu dobila svaka šuša. Uloga Vojina mi je jedna od najdražih i najvažnijih u kazalištu. Tu sam dao i više od cijelog sebe."

Rekao si da je iz tebe progovarao Zoran Radmilović dok si bio Vojin u predstavi. Znači li to da ti je on uzor?

"U nekom smislu da, jer je vjerojatno najveći, najoriginalniji i najautentičniji glumac koga smo ikada imali. Uveo je jedan pojam koji smo odmah zaboravili, zove se artizam i jako je važan u kazalištu. Svojstven je samo velikim talentima i velikim ljudima. Ono što ima svoju bazu u realnom, to ima svoju nadogradnju u osobnom pečatu glumca. Moj osobni pečat je moj doživljaj, moji vidici i širina sagledavanja, to je količina boja koju mogu prosuti..."

Ovom nagradom si i službeno ušao u red naših velikih glumaca...

"Prvi je dobio Lane Gutović i tada izjavio: 'Meni je drago što sam prvi dobitnik zato što nitko nije stigao da devalvira ovu nagradu.' Kao jedanaesti dobitnik ja mogu to isto reći, jer su prije mene ovo priznanje dobili veliki magovi: Laza Ristovski, Žarko Laušević, Anica Dobra, Branimir Brstina, Bane Popović, Rastko Lupulović..."

Razlikuješ filmske uloge od kazališnih. U čemu je osnovna razlika između ekrana i pozornice?

"Razlika je samo u krugovima svijesti, što piše kod Stanislavskog. U kazalištu si u situaciji da moraš ispuniti prostor u kojem se nalaziš, animirati sedam stotina ljudi. Na filmu je u pitanju kadar. Pitanje je kako i koliko djeluješ."

Pomalo je postalo pomodarstvo da se glumci bave režijom i produkcijom. Imaš li takvih ambicija kad si već primio nagradu umjesto redatelja?

"Ne mislim da je to pomodarstvo već potreba. Ljudi rade, ali imaju potrebu da naprave i više, na primjer da skupe novac za film što u potpunosti pozdravljam. Želja mi je da režiram jedan film i to što prije."

Je li je gluma otmjen posao u kojemu glumac ima mnogo privilegija i događaju mu se samo lagodne stvari?

"U samoposluzi me puštaju preko reda, a u pošti podižem pare bez osobne iskaznice. Nedavno sam bio kum svom prijatelju koji se vjenčao. Pet minuta prije vjenčanja sam otkrio da sam zaboravio osobnu. Mlada kuma me je smirila rekavši da je matičarkina kći vjerojatno zaljubljena u mene. Kada je čula da nemam osobnu, matičarka je rekla: 'Dobro, sva sreća što znam tko ste!' i dodala: 'E da je moja kći sada ovdje!'. Ali, kod pandura nemam prolaz.

Vjerojatno su otmjene posljedice mog posla kada odem na svjetsku premijeru svog filma u Veneciju, obučem smoking, uzmem debelu cigaretu, smješkam se za televiziju, pijem besplatan viski. To je vjerojatno otmjeno, ali kada se moram tri mjeseca valjati u blatu i visiti naopačke, da pucaju po meni, onda to baš i nije otmjeno. Kada netko želi postati glumac u glavi prvenstveno ima glamur, koji dolazi poslije vrlo kompliciranog procesa koji nije naročito privlačan, ali se meni najviše sviđa.

Najviše mrzim blejati na svojim premijerama, to je najdosadniji dio posla. Gužva je, svi mi prilaze, čestitaju, slikaju me za novine i traže da nešto izjavim, kao da ja imam bog zna što reći!"

Da li je istina da glumac može da odigra svaku ulogu?

"Ne možeš glumiti ništa što ne postoji u tebi. Mi smo u situaciji da maksimalno iščačkavamo ono što već postoji u nama. U isto vrijeme to je opasno jer može izazvati neke psihičke poremećaje. Pouzdano znam priču o De Niru koji je usred noći na ulici zaustavio čovjeka i pitao ga: "Tko sam ja?" Čovjek je izgovorio njegovo ime, a ovaj ponovio: "Da, ali tko sam ja?"

Jesi li se ti nekada pitao tko si?

"Nisam pitao nikoga na ulici, ali sebe jesam."

Imaš li problema s likovima, pa ti se dogodi da dođeš kući kao neko drugi?

"To su budalaštine. Kući dolazim kao s nogometa. Nakon predstave vratim se ispuhan, sređen, raskomotim se, skuham kavu..."

Gdje počinje, a gdje se završava jedan film, predstava?

"Počinje nečijom idejom. Na Zapadu možeš pročitati na špici čija je ideja i tko je pisac scenarija. Najbitnija je ideja za film, dalje se priča razvija sama od sebe. To je živi organizam. Ja znam onu završnu fazu u kojoj je redatelj mozak, a ja sam ruka ili srce, pošto ja pulsiram, dajem krv. Kao glumac, ja sam prva linija fronta, ona koja je vidljiva, nositelj priče."

Što se dešava prije, za vrijeme i nakon predstave, ono što znaju samo glumci?

"Prije predstave je frka, trka, šminkanje, presvlačenje, nije baš zanimljiva situacija. Koncentriramo se za scenu. Nakon predstave je opuštanje. Pacino, veliki kazališni glumac, rekao je: 'Najdraži u kazalištu mi je onaj viski nakon predstave.' Najljepše je kada se predstava završi - kada sjedneš, zapališ cigaretu i popiješ kavu. Za vrijeme predstave radi adrenalin i ja nemam pojma što se događa."

Kako podnosiš sve varijante lijepljenja brkova, šminkanja, šivanja kostima...?

"Sklon sam raznim transformacijama, ali ne podnosim da mi lijepe brkove."

Kako uspijevaš snimiti smiješnu scenu u kojoj trebaš biti savršeno ozbiljan?

Glumci se uvijek nalaze u nekoj životnoj situaciji. Naravno, unaprijed znamo što će nam se dogoditi i je li to smiješno ili ne, ali mi smo profesionalci - glumci mogu sve!"

Postoje li još neke laže i varke koje vi glumci vješto krijete od gledatelja?

"Naravno, ali to više ne bi bile varke kada biste ih vi znali i kada bih ih otkrio. Ako otkrijem jednu, otvorit ću pukotinu za druge. Pa, gdje ste vidjeli da mađioničar otkriva svoje trikove?"

Kako reagiraš kada ti kažu: "Glumac, 'ajde kaži nešto smiješno!"?

"Tada se smrknem ili kažem nešto smiješno prije nego što zatraže."

Ne baviš se matematikom i na kraju nema točnog rezultata nego se tvoja gluma ljudima sviđa ili ne. Kako podnosiš kada ti neko kaže da ne valja nešto što si napravio?

"Mogu pitati što ne valja i tražiti argumente za to. Ako me odgovor ne zadovolji, onda sve bacim u vodu, ali znam i volim slušati druge. Najbitnije su mi kritike onih koji se ne bave kazalištem, ali su objektivni. Nisu opterećeni nekim zakonitostima koje učimo na Akademiji. Njih zanima istina, spontanost ili kako ja volim da kažem čar prvine."

Voliš li pričati?

"Imam faze kada volim, ali i one druge. Vrlo mi je teško pričati za novine i mrzim pričati o poslu. Sve što imam reći je ono što izgovorim za dva sata na sceni. Nemam više ništa dodati. Glumci ne trebaju davati u intervjue jer publika ne treba znati kakvi smo mi privatno.

Igram više likova i u određenom trenutku vi treba povjerovati da sam ja zaista taj lik, ali opterećeni s mojih 65 tisuća intervjua, koliko sam ih dao u zadnje tri godine. Imate pogrešnu sliku o meni.

Dakle, o Sergeju u koga je zaljubljena matičarkina kći, koji voli ići na skijanje, pušiti Davidoff Magnum, piti kavu iz zelene šalice... To su elementi koji smetaju i nisu potrebni. Stavljaju drugu vrstu leća na ono što radim."

Tko je Sergej?

"Da ga predstavimo do kraja: Sergej je ponekad nostalgičan za stvarima koje mu nedostaju, voli Pariz, voli šnenokle, ali ih ne zna pripremiti. Život je za njega složena pojava od koje ne očekuje ništa specijalno. Veću tremu ima kada recimo prima nagradu nego dok glumi. Na Akademiji je naučio kako pasti unazad ili u stranu. Ne voli kada ga pitaju kakve su Ana Sofrenović ili Mira Joković..."

Jesam li nešto propustila?

Ne mogu biti objektivan i reći kakav sam čovjek. Ili mogu: ja sam divan, duhovit, otvoren, spreman pomoći, čovjek bez predrasuda, dobar sin... Takvo mišljenje imam o sebi.

Mnoge djevojčice reagiraju osmjehom na ime Sergej Trifunović. Je li se to događalo i dok nisi bio popularan ili popularnost čini da postaneš lijep, šarmantan, pametan, zgodan?

"Ranije su me voljele samo one koje su me trebale, one koje sam htio da me vole. Sada me vole svi. To je lijepo, ali naporno, volio bih da sam anoniman i neopterećen. Najveća fora je što mi ljudi stalno prilaze misleći da me znaju. Imaju pogrešnu sliku o meni, a ne daju mi šansu da stupim s njima u neki normalan kontakt zato što već navodno dobro "znaju" tko sam ja!"

Razgovarala: Jasmina Antonijević (Huper, 1998.)