Foto: 123RF

TOČNO na Petak 13. u veljači 1970., mali bend iz Birminghama u Engleskoj izdao je album koji se zvao kao i bend - "Black Sabbath".

Nedugo nakon toga, u SAD-u, mladi i nadobudni glazbeni kritičar Lester Bangs sjeo je pred svoj pisaći stroj, kucao do kasno u noć i napisao pet poglavlja o albumu. Recenzija će se nešto kasnije pojaviti u časopisu Rolling Stone.

Od 575 riječi koje je Bangs napisao, niti jedna nije bila pozitivna. Od početka do kraja, radilo se o ubojstvu benda. Frontmen Ozzy Osbourne nije pročitao recenziju. Svaki glazbenik tvrdi da ne čita recenzije, ali Osbourne, koji je bio disleksičan, bio je jedan od rijetkih kod kojih je to stvarno bio slučaj. Ipak, članovi benda nisu ga poštedjeli loše kritike.

"Bangs je umro 12 godina kasnije i imao je samo 33, a čuo sam da ljudi govore da je bio genije pisane riječi. Ako pitate nas, bio je još samo jedan pretenciozni drkadžija", napisao je Osbourne u svojoj autobiografiji iz 2010. "I Am Ozzy".

Bangs nije bio usamljen u mržnji prema albumu Black Sabbatha. Kritičari su ga pokopali. Robert Christgau (The Village Voice) nazvao je album "usranom nekromancijom". Jedna recenzija toliko je razljutila gitarista Tonyja Iommija da je kritičara smjestio u bolnicu nakon što ga je slučajno susreo u jednom hotelu u Glasgowu.

Vrijeme je, naravno, pokazalo da su Bangs i njegove kolege u krivu. Unatoč lošim kritikama prodani su milijuni primjeraka, a mnogi album nazivaju "rođenjem heavy metala". Rolling Stone se čak godinama kasnije odlučio ispraviti grešku uvrstivši album na 238. mjesto na listi najboljih albuma svih vremena.

Slušatelj, najveća konkurencija kritičaru

No, postavlja se pitanje zašto je negativna kritika toliko naljutila članove benda.

Objašnjenje je jednostavno. Tijekom sedamdesetih, u vrijeme prije interneta i MTV-ja, recenzije su bile vrijedan izvor informacija ljubiteljima glazbe i stvarale su stav o određenom albumu. Štoviše, dobre kritike prodavale su albume.

Bangs je kasnije pokušavao umanjiti svoj utjecaj rekavši: "Pomirimo se s tim, čut ćete pjesmu na radiju i to će na vas utjecati više od bilo koje kritike koju pročitate. Posebno zato što većina ljudi ni ne čita".

I bio je na pravom tragu jer najveća konkurencija kritičara je uho slušatelja. Zašto vjerovati nekom bezveznjaku ako tvoj vlastiti mozak može odlučiti je li pjesma dobra ili loša? Ono što Bangs tada nije znao jest da će desetljećima kasnije slušatelji samo jednim dodirom tipke imati pristup svakoj pjesmi, svakom albumu i svakoj noti koja je ikad odsvirana.

Uz sve ono što nam je danas na raspolaganju, postavlja se pitanje trebaju li nam uopće recenzije albuma?

Era blogera

Nekada su vas recenzije u glazbenim časopisima zaintrigirale i natjerale da poslušate neki album, date mu šansu i na posljetku ga i kupite. Danas ga možete brzinski preslušati na jednom od postojećih servisa, a prvi čavao u lijes zabio je i novi tip kritičara - bloger.

Tijekom dvijetisućitih, kako su se časopisi polagano i nerado okretali internetu, glazbena kritika je još uvijek funkcionirala u primitivnom obliku. Internetske stranice bile su statične, moć je bila centralizirana i još uvijek su postojali "vratari" - ljudi koji su imali pristup izdanjima prije nego su bila dostupna javnosti.

Postepeno, kako su blogovi postajali popularniji, obični ljudi zgrabili su priliku i ukrali snagu kritike koja je nekoć pripadala ekskluzivno tiskanim izdanjima. Webzini kao Pitchfork i Buddyhead (oba su započela u domovima pojedinaca kasnih devedesetih) postajali su popularniji zbog svoje nepročišćene, neiskusne i subjektivne kritičke analize glazbe i pritom stjecali sve veći broj sljedbenika koji su se polagano okretali od Rolling Stonea i SPIN-a koje je dijelom sponzorirala i industrija. Bili su zamjena za zastarjeli svijet glazbenog novinarstva koji je imao potrebu za urednicima, lektorima i uredima. A za razliku od običnih fanzina, ovi su imali realnu mogućnost doprijeti do čitatelja diljem svijeta.

Uskoro, svaki bloger sa spavaćom sobom i pristupom internetu mogao je postati glazbeni kritičar.

Neki su blogovi postali legitimni. Pitchfork je prošle godine kupio Cone Nast. No, čak i Pitchfork koji je godinama bio standard za recenzije albuma, počeo je gubiti tlo pred najezdom gomile koja je u stvarnom vremenu donosila sud na društvenim servisima kao što je Twitter ili Facebook.

Zbogom blogeri, stižu tviteraši

"Paradigma Pitchforka prema kojoj dobijete etiketu Best New Music nakon čega kreće i vaša karijera je, čini mi se, mrtva", objašnjava Ian Cohen koji za Pitchfork recenzira albume od 2007.

Ujedno i navodi izvođače koji su se tijekom velikog booma indie bendova sredinom dvijetisućitih okoristili Midinim dodirom dobre recenzije. Bendovi kao Broken Social Scene, Arcade Fire i Clap Your Hands Say Yeah (njihovi uraci mahom su proglašeni najboljim novim albumima), imali su prilike vidjeti da njihova publika raste. Radilo se o obostrano korisnom odnosu, Pitchfork bi napumpao priču o određenim glazbenicima koji bi imali uspješne karijere, a zauzvrat bi ispadali mudri i upućeni te dobili priliku vladati scenom kao tastemakeri cool glazbe.

No, budući da se rasprava o glazbi odvija online i to nevjerojatnom brzinom, dinamika se mijenja.

"Nedavno sam čuo da su novi Pitchfork, klinci koji o mjuzi pričaju na Twitteru. Ako bilo tko prepozna novi Arcade Fire ili Broken Social Scene, to će biti oni", govori Cohen. Njegova kolegica Meaghan Garvey dodaje da je izraz "tastemaker" ofucan, ali i da kritičari to više nisu: "To sad rade ljudi na društvenim mrežama. Dok vi napišete recenziju netko je već poslušao trećinu albuma. I nije da kritičari imaju neki poseban uvid ili napredno razmišljanje. Vjerojatno i kasne za nekim 18-godišnjakom koji na Twitteru ima milijarde sljedbenika i daleko je više cool od njih".

Ukratko, kritičari se moraju prilagoditi.

Sve se mijenja pa i glazbena kritika

Anthony Fantano dvije godine vodio je glazbeni blog, ali nije mu polazilo za rukom nametnuti se. U jednom je trenutku odlučio odustati, ali prije konačnog "zbogom", odlučio je pokušati još nešto - uključio je kameru u svom dnevnom boravku i počeo recenzirati albume u video obliku.

Danas ima preko 600 tisuća sljedbenika na YouTubeu, a njegov kanal The Needle Drop jedan je od najutjecajnijih u svijetu glazbene kritike.

"Internet je demokratizirao glazbenu industriju po pitanju toga što je popularno, a demokratizirao je i industriju glazbene kritike. Svatko može reći što želi. Svijet recenzija je danas više-manje meritokracija", objašnjava Fantano.

No, s masovnošću dolaze i negativnosti. Uz toliko glasova scena se pretvara u smetlište amaterskih i toksičnih stavova. Nova generacija skupljača klikova koji se međusobno utrkuju da bi bili prvi zaslužna je za smrt profesionalnih kritičara i svođenje kolektivnog stava prema umjetnosti na "prolazi/ne prolazi" ili "klasik ili smeće".

Garvey dodaje da na kritiku danas reagiraju uglavnom drugi kritičari: "Sve se pretvara u začarani krug gdje se prvo pojavi recenzija, zatim članak o recenziji, a onda slijedi 48 sati rasprave na Twitteru. Čini se da kritika ne dopire do pravih ljudi".

Kritika kritike kritike kritike...

Pitchfork je nedavno popljuvao bend Wet napisavši kako se radi o proizvodu industrije kojem u promociju pomaže BBC1 i objave na Instagram profilu Khloe Kardashian.

Čim se negativna kritika pojavila, stranica Genius recenzirala je recenziju uz pomoć napomena kojima argumente iznesene u originalnom članku okreću u korist grupe Wet. Nakon toga kreće i rasprava na Twitteru, a nakon toga i članak na blogu Jezebel gdje je opisano i sve što se dogodilo. Nakon toga Dan Ozzi na Noiseyju objavljuje članak o recenziji, a sad ga u skraćenom obliku čitate i vi.

Ukratko, prosječni slušatelj nema pojma o albumu i znat će još manje nastavi li pratiti ovu raspravu.

Nadalje, kritike postaju preblage. Metacritic od 2013. do 2015. nema niti jedan loše ocijenjeni album. Svi imaju ili dobre ili podijeljene ocjene. Posljednji loš album je, sudeći prema Metacriticu, snimljen 2012. i radi se o albumu "Fortune" Chrisa Browna, a recenzija nisu toliko negativne zbog sadržaja koliko zbog činjenice da je pretukao Rihannu.

Isto ne vrijedi za filmove.

Zašto su kritičari tako blagi?

Pitanje je zašto su kritike albuma postale tako blage? Jedno od objašnjenja je da u ozračju u kojem mnogi ovise o reklamama, online izdanja počinju ovisiti o glazbenicima. Naime, dobru recenziju popularni bendovi objavit će na svojoj stranici i s tim dolaze i milijuni klikova. Nije bitno radi li se o gomili nabacanih besmislica čiji je zaključak "odličan album", budite sigurni da lošu neće podijeliti.

To stvara atmosferu "poptimizma". Kritičari masovno pišu o Katy Perry ili Taylor Swift, to donosi klikove, copy-paste novinarstvo čini svoje i cijeli svijet piše o Katy i Taylor. Da stvar bude zanimljivija, svaki negativan članak o njima tretira se kao prikupljanje klikova, trolanje ili šupčinstvo pa takvi članci nestaju.

Saul Austerlitz je za New York Times napisao: "Poptimizam je prigrlio poznato da bi glazbenu kritiku održao na životu. Kultura klikova stvara zatvoreni sustav u kojem popularni izvođači dobivaju prostor i postaju još popularniji. No, kritika bi ponekad trebala predstavljati i izazov čitatelju".

Isto tako, interes za recenzijama na mainstream portalima više ne postoji.

"Nitko ih ne čita. Još jedan problem je i to da je glazbu teško opisati riječima. Mogao bih satima pisati o zvuku i to se i dalje ne može usporediti s onim što ćete čuti na albumu", govori glazbeni urednik LA Weeklyja Ben Westhoff.

Premijere su zamijenile recenzije. U tjednima prije nego album izađe, pojavit će se prva pjesma, druga pjesma, spot, video s tekstom, treća pjesma, omot albuma i tako dalje. No, to nije isto što i kritika. Nema tu dubinu. Radi se o dvije rečenice i linkove gdje što možete kupiti.

No, s premijerom dolaze posjetitelji. Izdavač će na stranici izvođača objaviti članak koji dovodi posjetitelje, a ako je osvrt loš ili negativan, to se neće dogoditi.

Ne zajebavaj se s pjevačem

Valja spomenuti i da kritika postaje sve pozitivnija zbog straha od odmazde. Budući da su izvođači postali aktivni na društvenim mrežama, počinju se aktivnije boriti i protiv negativnih osvrta pa će poimence prozvati autora i usmjeriti bijesne mase na njega.

M.I.A. je, primjerice, na Twitteru objavila telefonski broj kritičarke Lynn Hirschberg na koji su je nazvali i ostavili joj poruku. Dovoljno je reći da poruke nisu bile ugodne pa nije iznenađenje ako mnogi kritičari odluče biti blaži kako bi izbjegli da im netko jajima "izrešeta" kuću.

No, nekad će fanovi iskopati nešto ružno o kritičaru i to objaviti na društvenim mrežama.

"Mislim da su glazbenici jedini koji čitaju recenzije. Glazbenici i njihovi izdavači i menadžeri. Oni ih čitaju. Sve se mijenja. Nekad bi mi na turnejama dolazili klinci i tražili da im potpišem neki časopis. To se već godinama nije dogodilo", govori Brian Gallon, frontmen grupe Gaslight Anthem i dodaje da ni ne pamti dobre recenzije već samo one loše koje ponekad pamti od riječi do riječi.

Reper Talib Kweli na svojoj je stranici čak recenzirao recenziju u Pitchforku i dao joj lošu ocjenu.

Što dalje?

Ipak, Pitchfork kao centralno mjesto online glazbene kritike i dalje ima određeni utjecaj na prodaju, a to priznaju i vlasnici trgovina. S druge strane, neki su albumi otporni na recenzije. Nije bitno što se piše, fanovi će album kupiti.

Dakle, još uvijek postoji snaga u pisanoj riječi i prerano je govoriti o smrti recenzije, ali i dalje ne miriše na dobro baš kao ni u slučaju same glazbe koja se trebala prilagoditi vremenima da bi opstala.

Na kraju, možda su ljudi od kritike oduvijek tražili da im kaže ono što već znaju kako bi potvrdili stavove koje odavno imaju. Da čitaju pozitivne stvari o stvarima koje im se sviđaju. Uvijek će biti dobre glazbe, a zahvaljujući demokratizaciji tradicionalne glazbene kritike, slušatelji će biti prepušteni sebi samima, na milost i nemilost vlastitim stavovima. Ako je mogao Lester Bangs, možete i vi.

Tekst Dana Ozzija djelomično preuzet s portala Noisey.