IZRAZ "bolja polovica", iako je raširen, zapravo je prilično problematičan. Romantično partnerstvo u kojem je jedna osoba odgovorna za to da druga ostvari svoje potencijale podrazumijeva da pojedinci ne mogu uspješno ostvariti svoje ciljeve bez partnera.

Takav pristup često vodi u suovisnost, u kojoj jedan partner sve podređuje drugome i s vremenom se u potpunosti definira kroz vezu. Umjesto toga, stručnjaci za partnerske odnose potiču parove da teže međuovisnosti, što znači da nitko nije odgovoran za tuđe ciljeve, ali si oboje pomažu da ih ostvare.

Što je zapravo Michelangelov fenomen?

Za takav zdrav odnos postoji i poseban termin: Michelangelov fenomen. Naziv se oslanja na ideju da partneri ne stvaraju jedno drugo ni iz čega, nego poput slavnog kipara pomažu jedno drugome razviti ono što već postoji. U takvoj vezi partneri pružaju uzajamnu podršku u ostvarivanju osobnih ciljeva, a posebno u približavanju idealnoj verziji sebe. Na taj način partner može pomoći da iz sebe izvučete ono najbolje, a da se pritom nitko ne žrtvuje.

"Michelangelo je stvarao skulpture, ali nije vjerovao da kamenu treba nametnuti vlastitu viziju", objašnjava Marisa Cohen, profesorica psihologije i savjetnica za veze. "Kad to prenesemo na veze, partner vas ne bi trebao definirati, nego vam pomoći da otkrijete sebe. Kada zajedno funkcioniraju na međuovisan način, partneri si međusobno pomažu da postanu najbolja verzija sebe i podržavaju se na tom putu."

Podrška koja donosi uspjeh

Michelangelov fenomen proizlazi iz psihološke teorije međuovisnosti, koja odnose promatra kroz ono što nam donose i odnose. Najbolje veze povezane su s većim dobicima, a najgore sa značajnim gubicima. Kada oba partnera ulažu podjednak trud za dobrobit onog drugog, to im može biti prednost u odnosu na samce. Istraživanja pokazuju da ljudi koji su zadovoljniji vezom češće ostvaruju svoje ciljeve, dok druga upućuju na to da je savjesnost partnera povezana s uspjehom u karijeri.

Iako na prvi pogled mogu zvučati slično, međuovisnost i suovisnost bitno su različite. Međuovisni odnosi omogućuju individualni rast kroz ravnotežu, dok ga suovisni guše. Primjerice, ako osoba u suovisnom braku želi pokrenuti vlastiti posao, vjerojatno će biti previše iscrpljena partnerovim zahtjevima i stresom u vezi da bi o tome ozbiljno razmišljala, a kamoli uspjela.

S druge strane, u zdravoj, međuovisnoj vezi imala bi partnerovu podršku u ostvarenju tog cilja, a kasnije bi i druga strana dobila istu takvu podršku kako bi ostvarila vlastiti potencijal. Međuovisnost je u osnovi ono što psiholozi nazivaju dobrim timskim radom - dobri strijelci često znaju i dobro asistirati.

Ključ je u sigurnosti i zadovoljstvu

Razlika između suovisnosti i međuovisnosti svodi se na zadovoljstvo vezom, međusobnu podršku i potvrdu te osjećaj sigurne privrženosti. Ako su partneri općenito sretni u vezi i ne strahuju od napuštanja, veća je vjerojatnost za međuovisan odnos. Budući da je za izgradnju sigurnosti u vezi potrebno vrijeme, Michelangelov fenomen može biti izraženiji u dugotrajnim vezama.

Ipak, na njemu treba stalno raditi jer ovisi o varijablama koje se mijenjaju, poput zadovoljstva vezom i međusobne podrške. Zato nije dovoljno samo reći da dobar supružnik nekoga čini boljim - potrebno je da se obje strane međusobno podržavaju kako bi se Michelangelov efekt doista pojavio.

"U zdravim, međuovisnim vezama oba partnera uspijevaju sačuvati svoju samostalnost, a istovremeno se oslanjaju jedno na drugo kad je riječ o brizi, podršci i ostvarivanju svojih težnji", kaže klinička psihologinja i stručnjakinja za veze dr. Sharone Weltfreid. "Michelangelov fenomen događa se upravo kada partneri potiču jedno drugo da se razvijaju prema idealnoj verziji sebe."