TEK ŠTO je Tito svečano sahranjen, Jugoslaviju su počeli mučiti ekonomski problemi. Nagomilani dugovi nastali pojačanim uvozom robe nisu se mogli redovito vraćati i krenulo se s mjerama štednje. Netragom je nestao Duško, kojega su svi onda očajnički tražili po policama dućana, a njega je čas bilo, a čas ni za lijek.

Posebna šifra

A on nije bio stvarni čovjek s nekakve tjeralice za nestale, nego plod narodne dovitljivosti. Jedan je američki izvještaj iz tog vremena zapisao vic da svi traže Duška, što je bio akronim za deterdžent, ulje, šećer, kavu i ostalo. Njih više niste mogli naći u trgovinama kad vam se htjelo.

S vremena na vrijeme bi se pojavio neki od tih artikala, a onda bi ljudi masovno nahrupili, kupujući što se više moglo i Duško bi opet nestao na neko vrijeme. Ili bi se pojavio, pogađate, na crnom tržištu, po posebnoj cijeni.

Cijene i jesu bile jedan od uzroka krize, država ih je često propisivala za glavne živežne namirnice, kako bi se zauzdala inflacija koja je u tim danima startala s već zamašnih 30%. Valjda su se vlasti nadale da će njima poći za rukom ono što tisućljeće i pol ranije nije uspjelo našem Splićaninu Dioklecijanu (začetniku ideje da dekretom odredi cijene i strogo zaprijeti trgovcima).

Primjerice, cijena šećera išla je i dvaput ispod tržišne, trgovcima se to nije isplatilo i čekali bi novi partijski dekret s višom cijenom. Ili bi se šećer ilegalnim putem prodavao po Austriji ili Italiji. Bilo je to vrijeme kad je naš narod čuvao svoje zdravlje, a oni preko granice dobivali dijabetes.

Ima, pa nema

Kad bi se partijski drugovi konačno dosjetili da moraju cijenu korigirati makar za inflaciju, šećer bi se kočoperio po policama svih dućana, narod bi pohrlio i sve razgrabio kao da će uskoro apokalipsa, tako da bi nestašica počela već sutradan.

Išlo je tako u ciklusima i uvijek bi ljudi pokupovali po dvadeset kila šećera, spremajući ga u svoje već nemale zalihe u špajzama. Tako kad se kaže kako tada nije bilo šećera treba biti oprezan: neki su ga imali toliko da ga, pretpostavljam, ni do dana današnjeg nisu potrošili.

A roba čija cijena nije bila regulirana dekretom, poput ženskih najlonki iz Slovenije (jedinih koje su tada valjale, govorile su žene) nikada nije nestala iz izloga, samo je bila preskupa te se nisu nešto i kupovale. Robe je, dakle, bilo, ali ne i novaca da ju se kupi, jer, sjećate se, otišla lova na šećer.

Ili, pak, maslaca je bilo u Ljubljani, a margarina u Zagrebu. Tako bi svaki Slovenac koji je pazio na kolesterol išao na šoping turu u Zagreb, a oni sa sjevera Hrvatske koji nisu mogli jesti tu umjetnu zamjenu za prirodni proizvod otputovali bi u Sloveniju. Gdje su, kažu neki koji se toga sjećaju, i one dobre najlonke bile povoljnije. 

Uglavnom, nije da nije bilo, nego je negdje ili nekad bilo svega i svačega. Kome nije bilo teško da čeka ili putuje - a imao je i para u lisnici - krizu nije gotovo ni osjetio, Duško je bio nadohvat ruke.

Što znači kava?

U mom se domu kava praktički nije ni trošila, tako da sam njezine nestašice postao svjestan tek kad me susjeda Emira poslala da joj pribavim jedno pakiranje. Otrčao sam, kupio, brzo se vratio, ali me je umjesto zahvalnog osmijeha dočekao pogled ljutog razočaranja. “Četrdeset posto? Pa, to nije kava!”

Stvarno, poznata C kava imala je u sebi tek 40% prave kave. Ne znam što je bilo u ostalih 60%, ali su tada pržili i dodavali kavi slanutak, cikoriju, rogač, zob, raž, ječam, pšenicu, grašak, žir, soju ili (rjeđe) kakao.

Nekog su dovitljivca uhvatili s cijelim kamionom vrećica kave u kojima je zapravo bio grah. Nadam se da dok ovo čitate ne ispijate upravo svoju jutarnju kavu i prskate okolo od smijeha i gađenja.

Par-nepar

Svi moji vršnjaci dobro znaju na što misli Đole kad u pjesmi veli “osim parnog vikenda”, ali za djecu ispod 50 godina starosti kratko objašnjenje: bili su dani u tjednu kad ne biste smjeli voziti auto ako ima registraciju s parnim/neparnim brojem.

Time se štedilo na potrošnji goriva koje se velikim dijelom uvozilo, a Jugoslavija je imala probleme sa zalihama deviza. U tu su svrhu uveli i bonove za gorivo, imali ste mjesečno pravo na maksimalno 40 litara goriva.

Mojoj je mami ta kriza došla ko kec na deset: imala je dva auta (dva Zaporošca, onog starog nismo mogli nikome prodati), jedan s parnom, drugi s neparnom registracijom. Na račun toga dobije bonove za 80 litara, a njoj i dvadeset mjesečno sasvim dovoljno. Ostale bonove proda nesretnicima kojima je dopuštena količina bila premala.

Krize i inače dobro dođu raznim švercerima, prekupcima i sličnima, neke su poslovođe zgrnule masnu lovu prodajući deficitarnu robu ispod tezge. Ali, eto, nešto je kapnulo i mojoj štedljivoj mami, inače velikom zaljubljeniku u ruske automobile.

Popularna Biblija

Najgora su ipak bile nestašice struje. Isključivala bi se po unaprijed utvrđenom rasporedu cijela naselja, podijeljena po grupama I, II, III itd., na po predugih osam sati. Kružio je vic da ćemo za koju godinu imati obavijesti tipa “Danas grupa II jede grupu IV” (i nije baš da su sasvim fulali s prognozom).

Kad bi nam dosadilo sjediti u mraku uz svijeće i tranzistor na baterije, otišli bi u dio grada gdje ima struje, tamo bi uvijek ulice i kafići bili prepuni. I kino dvorane, također. Jedna se dosjetila jadu i izvukla iz naftalina Cecill DeMilleov klasik Deset zapovijedi. Jedva bi se našla karta za tu projekciju.

Nije da se narod naglo zainteresirao za Bibliju, nego je film trajao četiri sata. Taman dok s drugog kraja grada dođeš do kina, odgledaš film, vratiš se doma i eto struje nazad. Kinima je išlo super, naravno, dok i njima ne isključe struju na osam sati.

Najbolnija uspomena

Meni je osobno najteže pala nestašica čokolade. Jer se i kakao (kao i danas) uvozio, pa ga više nije bilo dovoljno za mnogima najdražu slasticu. Umjesto čokolade u trgovinama su se pojavile šećerne table, s oko 5% kakao praha. Danas bismo to zvali čokoladom za siromašne.

S polica su nas motrili ukočeni likovi profesora Baltazara te Toma i Jerryja, to sam kupovao samo kad bi me poput nekog narkomana tako zdrmala kriza da bih uzeo po sistemu “daj što daš”. Prave čokolade najela bi se samo ona djeca kojima bi ih tko donio iz trulog kapitalističkog inozemstva.

Odrasli su se po pitanju onog misterioznog Duška nekako snalazili. Najgore smo valjda prošli mi koji smo imali djetinjstvo bez čokolada.

No, zato danas nitko od nas nema višak kilograma ili dijabetes.

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.

Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.