U DVIJE uske uličice zadarske Varoši vidljiva su dva djela ljudske ljubaznosti koja nam bez ikakve nametljivosti vraćaju vjeru u čovječanstvo, u ljudskost, u poštovanje i ljubav.

Na adresi Kovačka 1, u jednom od lijepih portuna zadarskog poluotoka, Željko Opačić postavio je mali rukohvat, ne duži od pola metra, kako bi njegova
susjeda, gospođa Marija Raljević, mogla lakše savladati stepenicu na putu prema svom stanu. Netko bi, gledajući sa strane, rekao da to i nije neka visina, a da je stepenica samo jedna, pa čemu sad taj rukohvat, ali on je ovdje puno više od komada drva.

"Vidio sam da se muči s tom skalinom jer je visoka pa sam postavio jednu da ublažim tu visinu, a i rukohvat da joj bude lakše kad ide doma. Ja cijeli život živim tu i cijenim da je netko čovjek prema meni", kaže Željko koji se inače bavi građevinom.

"Ona je bila oduševljena, a i meni je baš bilo lipo da se razveselila. Jedino mi je zamjerila taj natpis, ne želi se isticati, ali nije nešto velik, a ja sam htio da se zna da je to za nju, iako svi koristimo tu skalinu", kaže Željko koji na istoj adresi i u istom portunu živi od 6. 2. 1965. godine.

Skalina je gospođi Mariji od velike pomoći

Ulica je živa, jedna od onih varoških u kojoj su kafići, restorani i barovi. "Gospođa Marija je divna osoba i kad smo prije godinu i pol nešto radili po
zgradi, pomislio sam kako bih taj rukohvat mogao postaviti."

U centru grada sve je manje ljudi, Varoš je još uvijek mjesto susreta i žamora iako se i od tamo iseljavaju ljudi. Iselio se iz Kovačke 1 i odvjetnik Drago Tolić, ali tamo mu je sad ured pa je svakodnevno u portunu.

"Jako me razveselilo kad sam vidio taj natpis, to su ta mala djela koja postaju velika kad ih ljudi od srca naprave. Naša zgrada starija je od 600 godina i drago mi je da u njoj i dalje žive ljudi, da nisu samo apartmani. Gospođa Marija ima 91 godinu, slomila je kuk prije par godina i ne izlazi često, ali kad izađe, ova joj je skalina od velike pomoći", kaže Tolić.

Ulica udaljena pedesetak metara dalje krije još jednu divnu priču

Tek pedesetak metara dalje, u ulici Stomorica, nalazi se caffe bar Kult. Imenom opravdava svoju reputaciju, desetljećima je kultno mjesto izlazaka generacija Zadrana, a ljeti su na velikoj terasi svakodnevno stotine turista, putnika, gostiju…

Ipak, samo jedan od njih ima svoje trajno rezervirano mjesto. Njegovo ime je šjor Stanko Dragaš i godinama u Kultu ima rezervirano mjesto za kavu. Uza zid do vrata kafića mjesta su s visokim sjedalicama i stolovima, a samo je jedno ono njegovo, s niskom stolicom, stolom i natpisom "rezervirano za barba Stanka".

Njegova slika stoji iznad šanka kafića iako već dvije godine nije došao. Ne može više na noge, ali misto ga i dalje čeka. Šjora Marija ili teta Mare, kako je zovu u kafiću, njegova supruga, svrati ponekad i popije kavicu na povratku iz spize.

"Popio je on tu kava i kava. Do zadnjeg trena dok je mogao na štakama hodati malo po malo od našeg portuna do Kulta išao je svaki dan. Sad smo i dalje jako blizu, ali njemu je to daleko i sve dalje. Divni su ljudi iz Kulta, ta pločica i dalje tamo stoji i vidim je svaki dan", kaže gospođa Mare.

"Šjor Stanko dolazi kod nas otkad smo otvorili tamo '96. Uvijek je dolazio u taj svoj kantun. Htjeli smo da uvijek ima svoje mjesto, bila gužva ili ne. I dalje smo stalno u kontaktu, pomognemo koliko možemo ili koliko treba, skoro pa smo kao obitelj, iako nismo rodbinski povezani", kaže Dejan Marković, vlasnik Kulta.