Uz dozvolu autorice Maše Samardžije prenosimo tekst o Đorđu Balaševiću originalno napisan dan nakon njegove smrti za P-portal.

ĐORĐE BALAŠEVIĆ jučer je doslikao portret svog života. Ako postoje ta snivana vrata od suhog zlata, nesumnjivo ih je prošao bez straha.

Davno je bilo kada je nečija smrt izazvala toliko reakcija na prostorima Jugoslavije ili, kako se to danas kaže, prostoru cijele regije. Umirali su brojni umjetnici i javne ličnosti, ali ničija smrt već dugo nije ovoliko pogodila ljude i izazvala takvu reakciju kao smrt Đorđa Balaševića.

On je otpjevao sve naše tuge i ljubavi

To i nije neko čudo jer Balašević je otpjevao sve naše tuge, sva razočaranja, sve sretne i tužne ljubavi, smrti, ratove i besmisao istih. Svojim nevjerojatnim talentom i osjećajem za riječi opisao je sve naše živote i sudbine i poznavao naše najdublje i najskrivenije osjećaje bolje od nas samih. I nitko nije tako opisao tu prostu dušu slavensku kao on.

Nemoguće je izdvojiti njegove najbolje pjesme. I vrsnim poznavateljima njegovog opusa i njegovim najvećim obožavateljima teško je izdvojiti jednu ili pet najdražih pjesama.

Od singla U razdeljak te ljubim kojeg je snimio s grupom Žetva, preko dva studijska albuma s grupom Rani Mraz, do samostalne karijere ispisao je i otpjevao preko 150 pjesama i održao nebrojeno koncerata. Njegovi koncerti nisu bili samo puko izvođenje pjesama. U tih nekoliko sati nastupa svojim pričama između pjesama uspijevao bi nasmijati i rasplakati publiku i teleportirati je u romantičnu vojvođansku ravnicu, na salaše i obale Tise. Lako ih je sve uvjerio da takva mjesta i takve ljubavi postoje.

Samo da rata ne bude

Đorđe Balašević nije ostao gluh i slijep na stvari koje su se događale u njegovoj zemlji prije i za vrijeme rata. Kao i svi veliki umjetnici, u svojim je pjesmama naslutio krvoproliće koje je uslijedilo devedesetih. Snažno se zalagao protiv rata, čiji su se motivi provlačili kroz brojne njegove pjesme.

Zauvijek će ostati upamćen njegov Braca, ratnik paorskog srca s albuma Pub koji u pjesmi psuje "i krivce i žrtve, puške i vaške i rov prepun blata" i koji je rekao kako "ne možeš izbrojati mrtve jer su se carevi igrali rata".

Nanjušio je i nacionaliste te 1986. godine na albumu Bezdan, na kojem poručuje kako je "sve otišlo u Honduras". Na istom albumu nalazi se i pjesma Narodnjaci koji su tada već, kako kaže, na ključnim mjestima, u glavnim vijestima i džinovskim plakatima u boji. Godinu nakon objavljuje jednu od najpoznatijih antiratnih pjesama Samo da rata ne bude, molitvu na koju su se carevi oglušili.

Na sljedećem albumu Panta rei, koji je izašao 1988. godine, u pjesmi Soliter, koja je zapravo alegorija Jugoslavije, poručuje kako je država na klimavim nogama i nevjerojatno precizno opisuje sve njegove stanare po katovima koji zapravo predstavljaju narode Jugoslavije. Na toj istoj ploči napisao je requiem istoj toj državi koja će se uskoro na najkrvaviji način raspasti te zapečatio stihovima: "Ostaće u knjigama i priča o nama: Balkan kraj jednog veka. Svako pleme crta granicu, svi bi hteli svoju stranicu. Tope se snovi kao sante… Ej, komandante."

Krivi smo mi što smo se sklanjali

U ratnoj 1993. godini na albumu Jedan od onih života izlazi pjesma Čovek sa mesecom u očima, posvećena razorenom Vukovaru gdje progovara u ime onih koji su preživjeli tragediju: "Ne znaš ti, nema oslobođenih, svaku tišinu mi granata prošara. Spašen je prvi pogođeni, a svi drugi su večiti taoci košmara." Dok na istom albumu poručuje: "Ma, šta su znali generali i brkati majori? Jedino da viču: ‘Pali!’, ali – nisu najgori. Krivi smo mi! Ni svi ti silni infantilni što su puške sanjali. Ne, ne derane. Krivi smo mi što smo se sklanjali."

Istu tu pjesmu Balašević je izveo na svom prvom poslijeratnom koncertu u Sarajevu, 1988. godine. Pojavljivali su se tada natpisi u medijima da se na Balaševića sprema atentat u Sarajevu, a on je tada u prepunoj Skenderiji poručio: "Osvanuli su to jutro u štampi natpisi ‘Na Balaševića se sprema atentat u Sarajevu’. Ali, samo da vam kažem. Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo. Vidite deco, OK, ja idem i to je zapisano i to tako mora biti. Ne bojiš se za svoj život, ne bojiš se atentata? Ja kažem, ako je to cena da dva dana budem na nišanu nekog luđaka, oni su mogli pet godina da budu na nišanu. Eto i meni načina da bar dva dana budem Sarajlija…"

Miljenko Jergović u jednom svom tekstu kaže da iako Balašević nije bio njegov izbor "(…) mora biti nečega velikog u čovjeku koji će stati pred četrnaest tisuća ljudi bez ruku, nogu i glava, i reći im: ljudi ja sam kriv taman i da nisam kriv. Da nije bilo takvih kao Balašević, svijet bi već odavno ostao bez duše i savjesti."

Balašević je cijeli jedan svoj album posvetio devedesetima, kojima je jasno poručio da se – jebu. U istoj pjesmi nabraja što su sve imali prije nego što su došle devedesete pa, među ostalim, kaže: "Mi smo bar imali putovanja, perone, suze, cmakanja, crveni pasoš bez mane što prolazi grane bez puno njakanja. Dnevnici osamdesetih švrljani su na jarke razglednice. Svet je lice šminkao zbog nas."

Djeca devedesetih imala su – njega

Mi rođeni devedesetih i nakon njih nismo imali baš puno, ali imali smo Đorđa Balaševića i tu privilegiju da jedan takav pjesnik pjeva na našem jeziku.

Iako je Balašević dosta pjevao o ratu, ipak će ovaj pjesnik slavenske duše ostati upamćen po svojim pjesmama o ljubavi. Njegove pjesme bile su dio naših zaljubljivanja, raskida i tugovanja. I rijetko tko je znao tako precizno opisati svaku tu emociju. Teško da postoji osoba koja se bar jedanput nije mogla pronaći u stihovima kao što su:

"Lako je kad te neko ni ne zavoli, tad samo tamna strana srca zaboli. Teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli, teško je kad tvoj neko prestane da te voli."

"Nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate. A noć mi preti, ponoć i pusta tama, kad me se samo dohvate."

"Lunjo, sad ću ti reći i više nikom i više nikad: svako je od nas ponekom sličan al’ ti si unikat."

"Bio sam sam, kao niko na svetu, koliko znam."

"Hej, sada znam gde sam grešio i gde sam, na žalost, bio gad, a gde, na žalost, ne. I da znaš, sve sam rebuse rešio, ali ipak se ponekad još zaletim na vetrenjače."

"U jutra besana još dođe nezvana i kao provalnik mi pretura po mislima i pesmama, al’ to je sve što mi može."

"Nedostaje mi naša ljubav, mila, bez nje uz moje vene puže stud. Nedostaješ mi ti, kakva si bila, nedostajem mi ja onako lud. Ja znam da vreme uvek uzme svoje i ne znam što bi nas poštedelo, al’ meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo."

"Rekli su mi da je došla iz provincije, strpavši u kofer snove i ambicije. Drug je studirao sa njom pa smo se najzad sreli ona i ja. Shvatih, Bože, ovo je sazvežđe za nju provincija."

"Šta ti je trebalo to, mali mišu moj, da pođeš za takvu barabu? Što nisi pazila, što si princa preobrazila u ovu žabu?"

"Bila je moja zlatna šansa, a tek sam načeo svoj krug, moj mali, verni Sančo Pansa, moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug."

Jedni ga hvale, drugi žale

O Balaševiću je svatko imao neko mišljenje, rijetki su ostajali ravnodušni na njegov lik i djelo. Sada, kao i njegovog Božu zvanog Pub "jedni ga hvale, drugi žale, treći kažu: 'E, moj brale, taj je bio kvaran kao šupalj zub'".

Kroz svoje pjesme Balašević je opisao životne situacije i tipske ličnosti s kojima se svi susrećemo. Svi smo mi upoznali nekog Banu i zaklinjali se da nikad nećemo biti: "Kao Bane, dobri sin, tih i miran, čist i fin, kao Bane, vaspitan i solidan i koristan. Kao Bane, vredni mrav, poslušan i učtiv sav, kao Bane, odmeren i usmeren i proveren za sve."

Zatekli smo se u životu u bluzu mutne vode gdje "svi znaju svrhu, štuka na vrhu, tu su da kvare i naprave lom, a dole na dnu, sudbinu jadnu, mnogima rešava nekakav som."

Kada smo padali godine na fakultetu pjevali smo: "Nisam mislio da su diplome ona presudna životna stvar, već sam živeo život po svome, kao prosjak i kao car."

Nazdravljali smo za treću smjenu i živjeli pod geslom "kad je tuga onda mora da se cuga".

Neki su nam okretali ringišpile u glavi, a mi smo pokoji okrenuli. Kada smo osjećali da se naš trud ne cijeni govorili smo si: "Spusti svetla, oduzmi gas, smešnih stvari se bojimo. Misliš da neko pita za nas… kao da ne postojimo."

Stih "princip je isti, a sve su ostalo nijanse" upotrebljavamo u svakodnevnim razgovorima. Dočekivali smo i ispraćali razne cirkuse u gradu i životu i to najčešće uz njegove pjesme. Željeli smo živjeti slobodno i "probati jug ko zrno grožđa sa dlana Bogorodice, liznuti so sa onog gvožđa za koje vežu brodice. Slušati vetre kako gude u bele stepske jasene, zajtiti vode koje bude gene u nama spasene."

Ostaje nam to što se volimo

Jučer je Panonski mornar otplovio na svoju posljednju plovidbu. U brojnim gradovima ljudi se pozdravljaju s njim, pale svijeće i ostavljaju male bijele zečeve.

Otišao je jedan od najvećih pjesnika na ovim prostorima i odnio sa sobom sve one stihove koji su još mogli biti otpjevani i sve pjesme koje smo čekali da nam otpjeva. Otišao je Đorđe Balašević i što nam sada ostaje? Pa ostaje nam to što se volimo, što se još volimo…