NEKI redatelji se trude cijelog života stvoriti velike filmove i ne uspije im, a neki to ničim nisu zaslužili, ali ipak ih stvore sasvim slučajno. Ili barem jedan.

Taj film nije remek-delo, zapravo je najdalje od remek-dela što se može biti, ali je od 2003. do danas donio više radosti i smijeha ljudima nego što je to uradilo bilo koje ostvarenje s osvojenim Oscarom za najbolji film u tom periodu. Film je The Room, a redatelj je Tommy Wiseau i njegova priča je nešto posebno.

Poput onih afričkih sportaša što kao imaju poznat dan rođenja, međutim, pravu istinu o danu dolaska na planet nitko živ ne zna, tako je i s njim. Prema IMDb-u, rođen je 3. listopada 1955. godine, na Wikipediji uopće ne piše datum, a do prije nekoliko godina tamo je stajalo kako je '68. godište. To se baziralo na njegovom intervjuu iz kog se moglo zaključiti da je otprilike u to vrijeme rođen, međutim kada se ta 1968. godina pokazala kao besmislica, onda je s Wiki sve obrisano. Ne zna se ni odakle je, možda ima veze s Poljskom, možda i nema, on kaže da je odrastao u New Orleansu, ali naglasak ne zvuči kao da ima ikakve veze s američkim teritorijem, tako da ostaje totalna misterija od mladosti.

Nije ni važno, svakako teško koga može uvjeriti da nije izvanzemaljac, jer kako osoba koja potječe sa Zemlje može toliko ne znati o osnovama ljudskog ponašanja i djelovanja i još to uspije pretočiti u film?

Ah, film... The Room, posjednik prijestolja u kategoriji "toliko loše da je dobro"", jedno od kultnih ostvarenja 21. stoljeća i zaista film u kojem se svi, i glavni junak, kojeg tumači Wiseau (također redatelj djela, scenarist, producent, izvršni producent, vjerojatno i spremačica, garderobijerka i sve ostalo), ponašaju kao zombiji koji su pali s Marsa. Ubačeni su u neke čak realne situacije, tipa suprugino varanje s prijateljem, rak dojke, kupovina cvijeća, međutim svakoj sceni su pristupili kao da prvi put spoznaju riječi koje bi trebali izgovoriti i kao da apsolutno nemaju nikakvo značenje za njih.
 
Naravno da su te riječi još gore napisane nego što su ih oni odglumili, naravno da su setovi kao na predstavi u dječjem kazalištu, naravno da nijedan detalj nema nikakvog smisla, uključujući jajastu loptu koju likovi bjesomučno bacaju jedan drugom umjesto da je ostave ili zapravo smisleno iskoriste, ali ipak je fascinantna koncentracija antitalenta na jednom mjestu. Tu se vraćamo na tvorca, vjerojatnog izvanzemaljca koji je, eto, pogledao par filmova u životu i odlučio da nasumične teme iz svakog od njih ubaci u svoj rad i tako stvori unikat.

Unikat je i stvorio, The room - koliko je užasno katastrofalan u svojoj kvaliteti, toliko je i zabavan. Film za koji ti čak nije potrebno ni posebno raspoloženje, ni supstance, ni alkohol, mada vjerojatno sve to pomaže, jednostavno je čist užitak od prve do posljednje minute (osim tri najdosadnije scene seksa od ameba do danas) i svaki kadar nosi nešto novo i nenormalno, nešto što zdravoj osobi, tj. biću koje je zapravo osoba, nikada ne bi palo na pamet. Radnju nema potrebe opisivati, možda nekome priča zazvuči zapravo normalno, a proizvodnja takvog efekta ne bi bila u skladu s novinarskom etikom.

Spomenuli smo misterije, a još jedna ogromna misterija jest kako je Tommy Wiseau uspio dobiti upisanih šest milijuna da snimi ovo čudo. Pričao je kako je prodavao neke korejske jakne, pa je od toga financirao cijeli film. Nema razloga da sumnjamo u istinitost priče, tako da, eto vam načina ako niste znali kako da zaradite koji milijunčić dok kažeš "pranje para". No, od uloženih "šest milijuna" film je na blagajnama vratio negdje oko tisuću i po dolara, ali je nešto kasnije slučajno primijećen i s punim pravom je postao kultni, fanovi već odavno imaju svoje rituale na projekcijama, stekao je svjetsku slavu, čak je i na ovim prostorima više puta bio u alternativnim kinima te je naš dobri svemirac u posljednjih 17 godina zaradio daleko veći novac od tih navodnih šest milijuna s kojima je uletio.

Da, njegov pajdo i jedan od glavnih glumaca Greg Sestero je napisao i knjigu o snimanju Građanina Kanea među lošim filmovima, a James Franco ju je preradio u film Disaster artist prije tri godine i ispalo je jako dobro. Neki detalji su izmijenjeni u odnosu na stvarnost, što nije nužno loše u filmovima, ali u ovom slučaju zaslužuje kritiku, no i pored svega toga više je nego vrijedno gledanja, samo bi valjalo prije svega ovjeriti The Room. Uvijek bi valjalo prije svega ovjeriti The Room.

Franco je osvojio zasluženi Zlatni globus za tumačenje Tommyja, da nije bilo tweeta Ally Sheedy, vjerojatno bi konkurirao i za Oscara, tako da je i Disaster artist još jedan dokaz koliko je dobrog proizašlo iz bizarne genijalnosti Wiseaua i koliko znači ona izreka "ljepota je u oku promatrača". Milijuni ljudi su pronašli određenu vrstu ljepote u filmu The Room iako bi svaka faktualna kritika glasila da u tom filmu nema ni promila ičega što se može nazvati lijepim. The Room je tu da svakoj logici stane na rep i kao što je, sudeći po naslovu, Tommy Wiseau "umjetnik katastrofe", tako se i taj film može nazvati "ljepotom katastrofe". U vremenu kad je sve manje tradicionalne ljepote na filmu, ta ljepota katastrofe je apsolutno raspoloženje i hvala ovom biću neznanih godina, porijekla i izvora financija što nam je tu ljepotu podario. Umjetnik - Tommy Wiseau.