OVIH se dana naširoko piše i raspravlja o javnom istupu domaće operne dive Dunje Vejzović, a da se javnosti ni ne kaže jasno tko je zapravo ona. Po njezinoj biografiji mogao bi se napraviti i film. A moram je što je moguće kraće iznijeti.

Netalentirana djevojčica

Priče o velikim glazbenicima počinju još njihovim djetinjstvom, kad odmah skreću pozornost svojim iznimnim talentom. Kod Dunje Vejzović potpuno je suprotno: nju u drugom osnovne ispisuju iz glazbene škole na Tuškancu. Uči klavir, ne ide joj usklađivanje lijeve ruke s desnom, pa se i učiteljica i mama slože da dalje školovanje više nema smisla.

I Dunju više ne zanima bavljenje glazbom. Mada tu i tamo pomalo zasvira na gitari, u modi je Elvis, ima čak i neki svoj sastav. Ne u Zagrebu, nego u Etiopiji, gdje provodi dvije godine s ocem koji je tamo na radu.

Traži od mame da joj pošalje neke note, nakon par mjeseci putovanja stiže joj pismo s partiturama. Ali od Chopina, a nju to jednostavno ne zanima.

Otkrivanje talenta

Na povratku u Hrvatsku ipak se počinje pomalo baviti glazbom - ulazi u zbor Joža Vlahović, kojim dirigira legendarni Emil Cosseto. Ubrzo se otkriva njezin pjevački talent, leže joj i tenor i sopran, često dobiva i solo dionice.

U jednom trenu shvaća da bi upravo to mogao biti njezin poziv. I upisuje srednju glazbenu školu, deset godina nakon neslavnog kraja svog učenja klavira. A već je punoljetna, vrijeme je za fakultet. Dvoji između grafike i matematike (!), prevagne ovo prvo i kreće na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Iako svjesna da neće nikada raditi kao grafičar. Iza sebe, kako sama veli, nakon uspješno završenog diplomskog, ne ostavlja niti jedan crtež. "Zadaća se mora izvršiti do kraja", rezonira desetljećima kasnije, objašnjavajući jednu od tajni svog uspjeha.

I odmah upisuje solo pjevanje na Glazbenoj akademiji. Godinama je starija od svojih kolega - i to joj, da vam odam tajnu unaprijed, neće biti posljednji put u životu.

Zvijezda u Njemačkoj

Odmah po diplomiranju na Akademiji, dobiva stalno mjesto u HNK-u i neke manje uloge već u prvoj sezoni. S plaćom od 83 dinara. No, u drugoj sezoni za nju nema angažmana. "Ti si još mlada, možeš čekati", objašnjavaju joj.

Nekima bi super odgovaralo da ne moraju ništa raditi, a novci redovno dolaze. No, ona nije taj tip i 1970. odlazi Njemačku. Sad već bolje razumijete tajne njezinog uspjeha. 

Dodatno se obrazuje za pjevanje lieda, onih posebnih njemačkih napjeva kakve su skladali Schubert i Wagner. Već joj je 27 godina, ali eto nje opet u razredu s 18-godišnjacima. Jednostavno voli učiti, uhvatili ste to do sada. I otvaraju joj se je vrata u Nürnberškoj operi.

1978. angažirana je u Bayreuthu, na svjetski poznatom Wagnerovom festivalu. Isplatilo joj se učenje lieda, uskoro postaje iznimno cijenjena interpretarica Wagnera. I pjeva u rasponu od dubokog alta do soprana, ništa joj nije teško. Neprestano radi na svom glasu, i danas tvrdi da bez napornog rada nema uspjeha, makar imali i sjajan talent.

Iste te godine nastupa i u njujorškoj Metropolitan operi, jednom od najvećih opernih hramova svijeta. 

Karajanova miljenica

U Monte Carlu pjeva Brunhildu (Walküre), pod ravnanjem još jedne hrvatske glazbene legende Lovre Matačića. Zapaža je redatelj predstave, inače suradnik Herberta von Karajana, možda i najvećeg dirigentskog imena u povijesti.

Koji već godinama traga za Oltrud (u Wagnerovom Lohengrinu). Prihvaća sugestiju svog pomoćnika i odmah angažira Dunju Vejzović, priča veli da se kasnije godinama zahvaljivao što su mu je doveli.

To je vrijeme vrhunca njezine karijere, pjeva zajedno s Placido Domingom, Montserrat Caballé, José Carrerasom, dirigiraju joj Claudio Abbado, Ricardo Muti, Zubin Mehta i razni drugi (njoj su najdraži Carlos Kleiber i Christoph Eschenbach). Za njih znaju i oni kojima je opera prilično strani pojam, svi su oni zabilježeni zlatnim slovima u povijesti glazbe prošloga stoljeća.

Opet u klupe

Premda svjetski slavna s izvedbama Wagnera, Dunja Vejzović bi htjela zapjevati i bel canto u talijanskim operama. A to zahtijeva dodatno učenje i eto nje opet, sad s 43 godine, okružene s 18-godišnjim studentima, kod jedne privatne nastavnice pjevanja u Italiji.

Nastupa potom i u Verdijevim operama, tu ne ostvarije toliko blistavu karijeru kao s Wagnerom, ali njoj je to jednostavno umjetnički izazov. I pokazuje da je i njemu dorasla.

Završava svoju pjevačku karijeru upravo u rodnom Zagrebu, ali ne misli tek tako sjediti u mirovini, nego se bavi glazbenom pedagogijom i dirigiranjem. Za ovo posljednje opet mora u klupe, pogađate, s tek stasalim mladićima i djevojkama.

U sebi uvijek nosi neviđenu strast za učenjem, bez toga nikada ne bi postala tako sjajna i slavna. Dirigira na završnim koncertima učenika koji su prošli njezinu iznimno cijenjenu školu pjevanja. Podučava u Stuttgartu sve donedavno, tamo i dalje čuvaju jednu sobu u koju ona može doći kad god zaželi.

Ljetni tečaj na Rabu

Za one koji studiraju pjevanje vodi ljetne tečajeve pjevanja na Rabu.  I tako ona i grad Rab kliknu, pa je proglašena i njihovom počasnom građankom. Organizira i poseban završni koncert u Katedrali Blažene Djevice Marije, svi u publici plaču od emocija.

Sada je u mirovini, nema nacionalni dodatak (jer ga nije ni tražila). Javnost je vidi tek tu i tamo kad se u okviru neke emisije o kulturi pojavi sa svojim prebogatim sjećanjima. Pojavljuje se i na međunarodnom prosvjedu za zabranu lova prije šest godina u Zagrebu.

Možda sada, na kraju ovog jako sabijenog životopisa, bolje razumijete zašto se jedna takva svjetska glazbena veličina jednostavno ne želi naći u istoj rečenici s nekime tko o glazbi jednostavno nema veze, a u svijet ga ni ne puštaju.

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.

Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.