"DOBAR dan, dobili ste govornu poštu Yasmin Rufo. Molim vas, nemojte ostavljati poruku jer je neću preslušati niti ću vam uzvratiti poziv."

Iako ovo, nažalost, nije stvarna poruka na njezinoj sekretarici, novinarka BBC-ja priznaje da bi, kao i većina pripadnika generacije Z i milenijalaca, voljela da jest. Mlađe generacije, naime, sve više razvijaju strah od razgovora telefonom, fenomen koji je već dobio i svoje ime - "telefobija".

Generacija koja ne odgovara na pozive

Da nije riječ samo o anegdoti, potvrđuju i brojke. Nedavno istraživanje agencije Uswitch na 2000 ispitanika pokazalo je da gotovo 70% mladih u dobi od 18 do 34 godine radije bira tekstualnu poruku nego poziv, piše BBC.

Četvrtina ih nikada ne odgovara na pozive, već ignoriraju zvonjavu, odgovaraju porukom ili provjeravaju nepoznati broj na internetu. Mnogi drže mobitele na nečujnom načinu rada jer im zvuk zvona izaziva anksioznost.

Dok su se starije generacije kao tinejdžeri borile za korištenje fiksnog telefona u hodniku, mlađi su odrastali uz tipkovnice. Od ružičaste Nokije na preklop i poruka od 160 znakova, gdje se zbog cijene brisao svaki suvišni samoglasnik, pa sve do danas, pozivi su postali rezervirani za hitne slučajeve.

"Nismo ti kupili mobitel da cijelu večer tračaš s prijateljicama", rečenica je koju su mnogi čuli od roditelja dok su pregledavali mjesečne račune.

Zašto zvono telefona izaziva strah?

Istraživači objašnjavaju da se mladi jednostavno nisu navikli na telefonske razgovore, zbog čega im je ta aktivnost postala strana i neugodna, javlja Fox 5 Atlanta. Psihologinja dr. Elena Touroni ističe da zbog toga često pomisle na najgori mogući scenarij kad im telefon zazvoni.

Više od polovice mladih pretpostavlja da iznenadni poziv znači loše vijesti. Psihoterapeutkinja Eloise Skinner dodaje kako anksioznost proizlazi iz "povezivanja s nečim lošim - osjećaja slutnje ili straha".

"Kako nam životi postaju užurbaniji, a radni rasporedi nepredvidljiviji, imamo manje vremena nazvati prijatelja samo da čujemo što ima novo. Pozivi se zato čuvaju za važne vijesti, koje su često komplicirane i teške", objašnjava Skinner.

S time se slaže i 26-godišnji Jack Longley, koji kaže da se nikada ne javlja na nepoznate brojeve jer su to "ili prevaranti ili prodajni agenti". "Lakše je jednostavno ignorirati pozive nego istraživati koji su pravi", zaključuje on.

Ipak, to što ne telefoniraju ne znači da mladi nisu u kontaktu. Grupni chatovi neprestano "pingaju" mješavinom poruka, memova i glasovnih bilješki. No, dok se svi slažu da su pozivi nepoželjni, korištenje glasovnih poruka stvorilo je novi generacijski jaz.

Spomenuto istraživanje Uswitcha otkrilo je da 37% mladih od 18 do 34 godine preferira glasovne poruke, dok se za njih odlučuje tek 1% osoba starijih od 35 godina.

"Glasovna poruka je kao razgovor na telefon, samo bolja", smatra 19-godišnja studentica Susie Jones. "Čuješ glas prijatelja, ali nema pritiska, pa je to pristojniji način komunikacije".

Drugima je, pak, preslušavanje petominutne glasovne poruke puno digresija pravo mučenje. Poruke i glasovne bilješke omogućuju mladima da odgovore vlastitim tempom, što im daje osjećaj kontrole.

"Ovo je mogao biti e-mail"

Strah od poziva iz privatnog života sve se više prelijeva i na poslovno okruženje. Henry Nelson-Case, 31-godišnji odvjetnik, postao je poznat po video serijalu o "preopterećenom milenijalcu", u kojem prikazuje tjeskobu oko slanja e-maila cijeloj tvrtki ili izbjegavanja telefonskog poziva.

Priznaje da mrzi pozive zbog "tjeskobe povezane s razgovorima u stvarnom vremenu, potencijalne neugode, činjenice da nemaš sve odgovore odmah i pritiska da moraš reagirati istog trena".

Dr. Touroni dodaje da nas "telefonski pozivi više razotkrivaju i zahtijevaju veću razinu bliskosti, dok su poruke distancirane i omogućuju povezivanje bez osjećaja ranjivosti".

Slično razmišlja i Dunja Relić, 27-godišnja odvjetnica, koja izbjegava pozive na poslu jer "mogu oduzeti puno vremena i omesti te u obavljanju zadataka". To je onaj poznati osjećaj koji Skinner opisuje kao: "Ovo je mogao biti e-mail".

Poslodavci su primijetili promjenu. James Holton, 64-godišnji vlasnik tvrtke, kaže da njegovi mlađi zaposlenici rijetko odgovaraju na pozive. "Ili imaju automatsku poruku da su zauzeti ili preusmjere moj broj pa poziv nikad ne prođe.

Uvijek imaju spreman izgovor, a najčešći je da im je mobitel bio na nečujnom", kaže on. Ipak, ističe da se morao prilagoditi. "Ako je zaposlenicima ugodnije dopisivati se, moja je odgovornost poštovati taj izbor".

Gubimo li vještinu razgovora?

Oslanjanje na pisanu komunikaciju moglo bi dugoročno utjecati na međuljudske vještine budućih generacija. Psihoterapeutkinja Skinner upozorava da bismo, ako se ovaj trend nastavi, "mogli izgubiti osjećaj bliskosti ili povezanosti". "Kad komuniciramo usmeno, osjećamo se usklađenije - emocionalno, profesionalno ili osobno", dodaje ona.

No, ne slažu se svi. Ciara Brodie, 25-godišnja voditeljica u supermarketu, protivi se trendu i kaže da "voli i cijeni kad je nadređeni nazovu". "To je pažljivije od poruke jer zahtijeva određeni trud, pa znaš da šef zaista cijeni tvoje mišljenje", objašnjava. Posebno joj razgovori gode dok radi od kuće jer joj pomažu da ostane povezana s kolegama.

Što donosi budućnost?

Prepoznavši problem, Nottingham College u Velikoj Britaniji već nudi treninge kako bi pomogao generaciji Z da prebrodi strah od telefoniranja, koristeći vježbe poput igranja uloga. U planu je daljnji razvoj sličnih tečajeva, ali i istraživanje alternativnih metoda komunikacije koje bi uravnotežile ugodu i učinkovitost.

Iako će neki ovaj trend odbaciti kao dokaz da su mladi "generacija pahuljica", radi se o prilagodbi na nove tehnologije. Baš kao što su se mnogi prije 25 godina opirali prelasku s faksa na e-mail, današnji otpor prema pozivima možda je samo uvod u učinkovitiju komunikaciju. Vrijeme će pokazati je li došlo doba da, kao što smo odbacili faks uređaje, iza sebe ostavimo i telefonske pozive.