PROFESORICA bioinženjerstva dr. Kiana Aran u studenom 2024. provela je pet dana potpuno izolirana u mraku kako bi na vlastitom primjeru istražila što se događa s tijelom i mozgom kada nestanu gotovo svi vanjski podražaji. Ušla je u jednu od komora nalik špiljama u ruralnom dijelu zapadne Poljske, opremljena nizom biosenzora koji su pratili njezine fiziološke promjene. The Scientist

Aran je za časopis The Scientist objasnila da je na eksperiment pristala i iz znanstvene znatiželje, ali i zbog vlastite potrebe da uspori misli. "Kao profesorici, mozak mi neprestano radi. Pokušala sam ga smiriti jogom i meditacijom jer stalno razmišljam o idućem koraku, pa idućem i idućem. Ne mogu mirno sjediti i to ponekad postane previše", izjavila je.

Tijekom boravka nosila je različite senzore koji su pratili njezino stanje, uključujući uređaj za praćenje moždane aktivnosti, mjerač glukoze i prsten koji je bilježio san i otkucaje srca. Imala je krevet, kupaonicu i tuš, ali nije imala pristup mobitelu, računalu ni drugim izvorima zabave. Hranu su joj jednom dnevno dostavljali kroz sustav koji je sprječavao ulazak svjetla, a vrijeme dostave namjerno su mijenjali kako bi joj poremetili osjećaj za protok vremena.

Počela je halucinirati

Nakon što se u početku osjećala opušteno, situacija se počela mijenjati. Aran je počela doživljavati živopisne prizore i više nije mogla biti sigurna sanja li ili halucinira. U jednom je trenutku vidjela majku, rođakinju i baku, koja je preminula godinama ranije, kako zajedno gledaju nešto na iPadu.

>>>Žena koja je provela 500 dana u špilji pretrpjela je zastrašujuću nuspojavu

Mentalni dio eksperimenta ubrzo joj je postao puno teži od fizičkog. Nakon drugog obroka počela se pitati kako će izdržati još tri dana jer joj je nedostatak aktivnosti postao gotovo nepodnošljiv. "Kako ću izdržati još tri dana ovdje? Nisam radila apsolutno ništa", rekla je. Cijelo je iskustvo opisala kao "neku vrstu mučenja" te priznala: "Jedva sam čekala da izađem."

Iako je u svakom trenutku mogla prekinuti eksperiment, odlučila je ostati do kraja. Smatrala je da bi time iznevjerila kolege koji su čekali rezultate njezina istraživanja.

Hrana joj je odjednom imala drukčiji okus

Izolacija nije utjecala samo na njezinu percepciju prostora. Aran je primijetila da su okusi i teksture hrane postali puno intenzivniji. Naknadna analiza njezine sline pokazala je povećanje razine receptora za okus već tijekom prvih nekoliko sati provedenih u mraku.

Primijetila je i da u potpunom mraku može razaznati obrise predmeta oko sebe. Nakon eksperimenta podaci su pokazali i promjene u imunološkom odgovoru, crijevnom mikrobiomu te cirkadijalnom ritmu, odnosno unutarnjem biološkom satu. Te su se vrijednosti vratile na početnu razinu nekoliko dana nakon izlaska.

Važno je naglasiti da je riječ o eksperimentu na samo jednoj osobi, pa njegovi rezultati sami po sebi ne mogu dokazati kako bi drugi ljudi reagirali na višednevni boravak u potpunom mraku. I sama Aran upozorila je da iz takvog istraživanja nije moguće donositi konačne zaključke.

Iz mraka je skočila u zaleđeno jezero

Unatoč teškim trenucima, Aran kaže da je iskustvo na kraju ostavilo snažan pozitivan trag na nju. Nakon izlaska primijetila je da je zahvalnija, strpljivija i suosjećajnija te da drukčije gleda na svakodnevne stvari.

U tekstu za časopis Nature opisala je trenutak kada je petog dana napokon izašla iz mraka. "Kada sam petog dana napokon izašla iz špilje, zagrlila sam one koji su me tjeskobno čekali - kolege, prijatelje, ljude koji su mi omogućili ovu priliku. U tom trenutku htjela sam osjetiti sve odjednom, pa sam otrčala do obližnjeg zaleđenog jezera i skočila u njega. Ledena voda pekla me po koži, ali nakon pet dana mraka, bio je to najživlji podsjetnik da sam živa."

Svoje je iskustvo opisala kao nešto što i danas utječe na njezin pogled na život. "Taj osjećaj i danas nosim u sebi", rekla je. "Cijenim sve što imam oko sebe."