KOLIKO god voljeli svoju djecu i trudili se odgojiti ih najbolje što znate, ona će griješiti. To je normalan dio odrastanja, baš kao što je prirodan i roditeljski poriv da ih branite, čak i kada je jasno da su pogriješila.

No ponekad roditelj mora prihvatiti neugodnu mogućnost: problem možda nisu druga djeca, učitelj ili okolnosti, nego ponašanje njegova vlastitog djeteta. Tada se javljaju zabrinutost, osjećaj krivnje i preispitivanje vlastitih odgojnih odluka. U nastavku je nekoliko misli koje se roditeljima često javljaju kada shvate da njihovo dijete možda stvara probleme.

Je li s mojim djetetom sve u redu?

Jedno od prvih pitanja jest je li problematično ponašanje samo prolazna faza ili znak nečeg ozbiljnijeg. Roditelji nisu stručnjaci za dječji razvoj i nije uvijek jednostavno procijeniti što je u određenoj dobi očekivano.

Ispadi bijesa, neposluh i testiranje granica mogu biti normalan dio odrastanja. Ipak, učestalo, intenzivno ili dobno neuobičajeno ponašanje ne treba ignorirati. Ako roditelji osjećaju da situaciju više ne mogu sami razumjeti ili kontrolirati, razgovor sa stručnjakom može pomoći.

Jesam li sve ovo previdio?

Kada problem postane očit, lako je vratiti film unatrag i tražiti znakove koje ste možda propustili. Roditelji tada razmišljaju jesu li dovoljno pratili što se događa u školi, s kim se dijete druži i kako provodi slobodno vrijeme. No nijedan roditelj ne može nadzirati dijete 24 sata dnevno niti znati sve što mu se događa.

To što problem nije ranije primijećen ne mora značiti da je roditelj bio nemaran. Važnije je što će učiniti nakon što shvati da problem postoji.

Gdje sam pogriješio?

Ovo je vjerojatno jedno od najtežih pitanja. Jesam li bio previše popustljiv? Previše strog? Jesam li trebao ranije postaviti granice? Jesam li mu davao premalo pažnje?

Roditelji su danas izloženi brojnim, često potpuno suprotnim savjetima o odgoju. Od jednih će čuti da djeci treba dati više slobode, a od drugih da ih treba pomnije nadzirati.

Ponašanje djeteta, međutim, nije rezultat samo jedne roditeljske odluke. Na njega utječu temperament, razvojna faza, obitelj, škola, vršnjaci i brojni drugi čimbenici. Preispitivanje vlastitih postupaka može biti korisno ako vodi prema promjeni, ali ne i ako se pretvori isključivo u osjećaj krivnje.

Što ako postane još gore?

Jedan incident nije isto što i obrazac ponašanja. No kada dijete stalno upada u probleme u školi, krši pravila ili pokazuje agresivno ponašanje, roditelji lako počnu zamišljati najgore moguće scenarije.

Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) navodi da posebnu pozornost zahtijevaju ozbiljni problemi u ponašanju koji su neuobičajeni za dob djeteta, traju dulje vrijeme ili značajno ometaju njegov svakodnevni život.

U takvim situacijama nije potrebno čekati da problem postane još ozbiljniji. Razgovor sa školskim psihologom, pedagogom, liječnikom ili drugim stručnjakom može pomoći u otkrivanju onoga što stoji iza ponašanja.

Hoće li ga disciplina samo dodatno udaljiti od mene?

Roditelji često strahuju da će postavljanjem posljedica narušiti odnos s djetetom. S druge strane, potpuno odsustvo granica također može stvarati probleme. Fizičko kažnjavanje povezano je s nizom negativnih posljedica i stručnjaci ga ne preporučuju. No disciplina ne mora značiti kažnjavanje, vikanje ili zastrašivanje.

Dosljedna pravila, jasna očekivanja i primjerene posljedice mogu djetetu pružiti osjećaj sigurnosti. Upravo na tome počiva autoritativni stil odgoja, koji kombinira toplinu i podršku s jasnim granicama.

Kome se mogu obratiti za pomoć?

Roditelji se zbog problema u ponašanju djeteta nerijetko osjećaju usamljeno. O takvim je poteškoćama teže razgovarati nego o dobrim ocjenama, sportskim uspjesima ili drugim lijepim stranama roditeljstva.

No pomoć postoji. Prvi korak mogu biti učitelji, razrednici, školski psiholozi i pedagozi, a ovisno o ozbiljnosti problema može se potražiti i pomoć drugih stručnjaka. Važna može biti i podrška partnera, obitelji i prijatelja. Priznati da postoji problem nije isto što i priznati roditeljski neuspjeh.

Od koga je to naučio?

Kada dijete počne govoriti ili raditi nešto što roditelji kod kuće ne toleriraju, lako je okriviti društvo. Utjecaj vršnjaka doista postaje posebno važan tijekom adolescencije. Djeca preuzimaju obrasce ponašanja od prijatelja, školskih kolega, društvenih mreža i drugih osoba s kojima provode vrijeme.

Ipak, jedan "loš prijatelj" rijetko je potpuno objašnjenje. Krug prijatelja vrijedi promatrati kao jedan dio šire slike i pokušati razumjeti zbog čega je određeno ponašanje djetetu uopće postalo privlačno ili prihvatljivo.

Zašto ništa ne dopire do njega?

Roditelji ponekad pokušaju sve što im padne na pamet: razgovore, zabrane izlazaka, oduzimanje mobitela i stroža pravila. Kada se ništa ne promijeni, frustracija je razumljiva. No promjena ponašanja rijetko dolazi nakon jedne kazne ili jednog ozbiljnog razgovora. Vikanje, vrijeđanje ili kažnjavanje bez jasnog cilja također teško mogu proizvesti dugoročnu promjenu.

Korisnije je jasno odrediti koje se konkretno ponašanje mora promijeniti, postaviti razumljiva pravila i posljedice te ih dosljedno provoditi. Istodobno je važno primijetiti i pohvaliti pozitivne promjene.

Problemi u ponašanju tijekom djetinjstva ili adolescencije ne znače da je dijete "izgubljen slučaj". Puno je važnije problem prepoznati, pokušati razumjeti što se iza njega krije i, kada je potrebno, na vrijeme potražiti pomoć.