KUKANJE je čest način na koji djeca izražavaju frustraciju, nelagodu ili potrebu za pažnjom. Iako roditeljima može biti teško to slušati, način na koji reagiraju može utjecati na to kako će dijete naučiti rješavati probleme i izražavati emocije. Pritom je važno razlikovati bezazleno kukanje od situacija u kojima dijete zaista treba pomoć i podršku. Djeca koju odgajaju roditelji koji ne popuštaju kukanju često razvijaju osam prepoznatljivih osobina.

Proaktivno rješavanje problema

Rješavanje problema vještina je koja se razvija iskustvom. Ako roditelji ne uskaču čim dijete počne kukati, ono dobiva priliku samo razmisliti o mogućem rješenju i pokušati svladati manje izazove. To ne znači da dijete treba ostaviti bez pomoći, već mu dati prostor da prvo pokuša riješiti problem primjeren njegovoj dobi, piše YourTango.

Lakše suočavanje s nelagodom

Djeca se svakodnevno susreću s dosadom, ljutnjom, nestrpljenjem i drugim neugodnim osjećajima. Ako kukanje nije način na koji će odmah dobiti ono što žele, moraju postupno naučiti nositi se s manjim frustracijama. Naravno, od djece se ne može očekivati da sama rješavaju ozbiljne ili izrazito stresne situacije.

Manja potreba za vanjskom potvrdom

Djeci je potvrda roditelja važna, ali pretjerano oslanjanje na nju može otežati razvoj samopouzdanja. Kada roditelji ne reagiraju na svako kukanje uvjeravanjem ili odobravanjem, dijete postupno može naučiti više vjerovati vlastitim procjenama i sposobnostima.

Učinkovitija komunikacija

Djeca komunikacijske vještine razvijaju i kroz odnos s roditeljima. Umjesto da kukanjem izražavaju nezadovoljstvo ili traže pažnju, roditelji ih mogu potaknuti da jasno kažu što ih muči, što žele ili kakvu pomoć trebaju. Tako uče izravnije i smirenije razgovarati o problemima.

Zrelost

Kada djeca uče prepoznati svoje osjećaje i reagirati na njih bez stalnog kukanja, mogu ranije razviti određenu razinu emocionalne zrelosti. Ipak, važno je ne očekivati od njih ponašanje koje nije primjereno njihovoj dobi niti ih prisiljavati da potiskuju osjećaje kako bi djelovala zrelije.

Samostalnost

Jedan od ciljeva odgoja jest postupno pripremiti dijete da se može samostalno snalaziti. Kada roditelji ne rješavaju svaki manji problem umjesto njega, dijete može naučiti preuzimati više odgovornosti i oslanjati se na vlastite sposobnosti. Pritom je važna ravnoteža jer samostalnost ne znači da dijete ne treba roditeljsku podršku.

Brži oporavak od razočaranja

Manja razočaranja djeci se ponekad mogu činiti mnogo ozbiljnijima nego odraslima. Ako roditelji ne dopuštaju da se svaka takva situacija pretvori u dugotrajno kukanje, dijete može postupno naučiti prihvatiti da neće uvijek dobiti ono što želi, obraditi neugodne osjećaje i nastaviti dalje.

Lakše razlikovanje ozbiljnih problema od manjih neugodnosti

Dječja perspektiva problema razlikuje se od perspektive odraslih pa i sitnica može djelovati vrlo ozbiljno. Roditelji mogu pomoći djeci da s vremenom nauče razlikovati situacije u kojima im je zaista potrebna pomoć od svakodnevnih neugodnosti koje mogu riješiti sama. Pritom je važno njihove osjećaje ne odbacivati, nego ih naučiti procijeniti koliko je neki problem ozbiljan.