Ja sam jako tužna što naši klinci nikada neće proživjeti ono naše staro dobro sponatno djetinjstvo 

Jedna je jasna razlika između djetinjstva naše djece i našeg djetinjstva – mi smo imali društvo i koliko god mali bili nekako smo uvijek imali s kim igrati. Imali smo starije od sebe koji su po defoultu pazili na nas male, no naša djeca trebaju nas da bi se družila s drugima. Razlika je očita. Gdje god živjeli. 

>>>Sjećaš li se svog djetinjstva?<<<

Danas su mame i tate glavni organizatori, a djeca se igraju samo onda kada mame i tate mogu biti s njima ili organizirati vrijeme u kojem će se djeca igrati. Spontanost je otišla k vrapcu. 

I to nije fer prema svima nama - velikima i malima jer složiti svačije želje oko količine vremena koje će djeca provesti skupa ponekad je stvarno nemoguća misija. I to nije fer, nama koji smo odrasli da nam za to nisu trebali roditelji, to je izuzetno nelogično, a opet, možemo li si svi skupa nekako pomoći? Teško. Do dobi dok djeca ne budu skroz samostalna, a to znači minimalno osam godina, često i više, roditelji će biti zaduženi za njihovu organizaciju. Tužno. 

Tužno je kada zbrojimo prijatelje koje naša djeca imaju i sjetimo se šarolikog društva iz našeg djetinjstva. 

Nekada su klinci na igru izlazi sami, uvijek je neka grupica tamo negdje bila prisutna i ona nije trebala tutora u obliku roditelja. Kada su grupicu činila manja djeca, netko od roditelja možda je i bio prisutan, ili su se klinci igrali na jednom kraju, a roditelji zabavljali na drugom kraju ulice. A danas? Danas svakom druženju prethode pozivi, dogovaranje, odlasci i dolasci. Čak i za dječje parkove često je potreban prethodan dogovor "Kada ćete vi izaći? Aha, onda ćemo i mi pričekati još tri sata, jer eto, s kim će djeca inače igrati dok vi ne dođete..." 

>>>Izbacimo mobitelje iz djetinstva svoje djece<<<
 

Tužno je što naša djeca uglavnom ne poznaju taj pojam kompaktnog društva kojeg čine djeca različitih generacija i različitog spola. Da to poznaju, ne bi bio toliki problem ostaviti dijete na ulici, ispred zgrade, u parku, jer mama zna netko će već pripaziti na to dijete. Ili da mama zna da će se ta djeca koliko god različita bila, lijepo zajedno igrati. I onda neće gnjaviti mame i tate da ostavlja sve svoje obaveze i odlaze s njima na igranje. I onda ne bi morali gnjaviti roditelje da ostanu još samo pet minuta jer su se za baš najljepše zaigrali. I onda bi konačno mogli baciti žmirke kada mrak već padne, pa bi mogli zajedno hvatati krijesnice, uživati u ljetnim noćima u kojima smo mi uživali. Mi i naše šaroliko društvo koje se svaki dan okupljalo spontano i odlazilo kućama onda kada je već stvarno bilo krajnje vrijeme, a večera se odavno ohladila na stolu. Ne prije. Nikada ne prije od toga. 

I još je tužnije što su moderni roditelji toga itekako svjesni, a opet, nekako svi mi znamo da se ta bezbrižna djetinja vremena neće samo tako vratiti i još tužnije od svega - mi roditelji često se osjećamo glavnim krivcima jer je situacija danas takva kakva je. 

I jesmo krivi. Ne samo mi. Kriva su vremena. Krivi su mediji koji nas plaše kriminalom. Krivo je društvo koje se prilično otuđilo. Krivo je mišljenje "danas se nećemo kod njega ići igrati, bili smo jučer pa nećemo i danas smetati, a ja trenutno nisam baš za druženje s ničijom mamom u mom kaotičnom stanu ili neurednom dvorištu. Ne, nećemo ni mi danas zvati nikoga na igru". 

>>>Mi smo u ovom uživali bez pogovora, a svojoj djeci to strogo branimo<<<

I tužno je što smo toga svjesni. Tužno je što razmišljamo tako, ali ako ćemo samo promijeniti to mišljenje i svaki dan imati širom otvorena vrata za svu djecu iz kvarta koja bi mogla navratiti na igru, nije li i to zapravo ne baš fer. Zar uvijek mi moramo biti ti? I zato vrata ostaju zatvorena za sve osim za one klince i mame koje ćemo danas pustiti u unutra. 

Zato naša djeca više nemaju ono naše - vani sam na igri cijeli dan jer ja to želim, već oni danas imaju jasan raspored kada će biti vani, kada će se i s kim igrati. I sve ovisi o nama. To je baš tužno. 

Ima roditelja koji su svaki dan u dječji parkovima. Tu bi se čak mogli i nazrijeti natruha starih dana. Grupa roditelja s jedne strane parka, grupa djece s druge strane. Šarolike djece, no gdje su u to vrijeme svi oni prijatelji naše djece s kojima idu u školu ili u vrtić, gdje su ona djeca za koje znate da žive u blizini, a toliko ih rijetko viđate vani? 

Jesu li neka djeca sretnija jer njihovi roditelji žele odvojiti puno vremena za boravak vani. Gdje su ona djeca koja imaju dvorište pa su zbog toga možda češće sami nego s društvom koje nema tu privilegiju imati vlastiti prostor za igru vani. Jesu li ta djeca zapravo sretnija baš zato što nemaju prostor za igru pa MORAJU ići u društvo? 

Meni je to tužno. Tužno mi je što vidim da moje dijete ima tek dva-tri prijatelja, jer one mlađe ni ne viđa toliko često da bi se s njima skompao. Tužno mi je kada vidim da osmogodišnjaci ni u peti nemaju da pripaze na petogodišnjake i uopće ih ne pozivaju na igru. Tužno mi je kada vidim da djeca od sedam godina ne znaju što bi se igrala vani jer ne vide stariju djecu koja se igraju nekih igara. Tužno mi je što djeca nemaju koga kopirati. Tužno mi je što djeca nisu onoliko vani koliko bi trebali biti jer su mame umorne i imaju pametnijeg posla za raditi nego s klincima visiti vani. 

Tužno mi je kada vidim dijete koje se igra samo u dvorištu jer je tako roditeljima lakše. Tužno mi je kada u parku svaki dan izbrojim desetero djece, a ostalih desetero koji tu žive ne vidim nikada vani. Tužno mi je što naša djeca misle da imaju zabavno djetinjstvo, a pojma nemaju koliko je to malo spontanosti i zabave spram onog u čemu smo uživali mi. 

Tužno mi je što današnja djeca ne žele igrati graničara bez mama i tata i bez malog brata jer on samo smeta. Tužno mi je što ne mogu sjesti na bicikle i odjuriti u avanturu jer su svugdje ceste i vozači za koje ne možete staviti ruku u vatru da će pripaziti na dijete na cesti. Tužno mi je što se čak i lopova i policajca moraju igrati pod nadzorom velikih, a ne kao mi prije - u tri ulice. I žao mi je što nikada neće moći doživjeti trenutke i priče o duhovima u trenutku kada se ulična svjetla pogase. 

Jer jednom kada stasaju u dob kada će kao društvo modernog doba doći u godine da ih se sve redom može pusti da vani budu sami tako jako kasno, tada više neće biti ni toliko mali da im taj vid igre bude zabavan. Porast će, a da neće nikada doživjeti baš ono pravo, najpravije djetinjstvo.

I tužno je što djeca od 12 godina misle da više nisu djeca koji bi se trebala i dalje igrati s šestogodišnjacima iz svoje ulice.  

A najtužnije od svega baš mi je to što se baš ja osjećam toliko krivom zbog toga. I ne znam kako promijeniti svijet i društvo i našoj djeci dati barem djelić mog bezbrižnog, šarolikog, avanturizmom nabijenog djetinjstva.