ODRASTANJE uz ljutite i agresivne roditelje uči djecu drugačijim modelima komunikacije i odnosa nego što je to slučaj u mirnim i stabilnim obiteljima. Podaci američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) pokazuju da iskustva poput zlostavljanja ili svjedočenja nasilju utječu na reakcije na stres, zbog čega takvim osobama kasnije može biti znatno teže uspostaviti zdrave i stabilne veze, piše YourTango.

U okruženju ispunjenom svađama i nepredvidivim ispadima bijesa djeca se često povlače u sebe jer se ne osjećaju sigurno. Kada odrastu, takve osobe prijateljstvima, vezama i drugim situacijama pristupaju s velikom dozom opreza. To je mehanizam nošenja sa stresom i traumom iz djetinjstva, no navike koje su im u djetinjstvu služile kao zaštita u odrasloj dobi postaju prepreka.

Pretjerana opreznost

Dijete koje roditelji neprestano kritiziraju, čak i za najmanju pogrešku, odrasta u izrazito opreznu osobu. Možda je ostavilo tanjur u sudoperu pa su roditelji vikali ili je slučajno nešto prolilo, a oni su to iskoristili za podsjećanje na stare pogreške. Takvim pristupom roditelji su djecu sustavno korili i ponižavali.

Taj pretjerani oprez može se manifestirati kao hipervigilacija, stanje stalne napetosti koje Cleveland Clinic povezuje s traumom iz djetinjstva. Za osobu koja je proživjela traumu, neprekidno iščekivanje opasnosti postaje način zaštite od novih povreda.

Odrasla osoba koja je trpjela agresiju roditelja neprestano će analizirati tuđe reakcije i govor tijela. Čak i neuobičajenu tišinu druge osobe može protumačiti kao znak da je nešto pogriješila. Bez obzira na to je li netko doista ljubazan, takve su osobe uvijek u stanju pripravnosti.

Povlačenje u sebe

Roditelji bi trebali pružati podršku, brinuti se o djeci i učiti ih zdravim životnim vrijednostima. Ako su umjesto toga stalno ljuti i agresivni, posljedice u odrasloj dobi mogu biti ozbiljne. Djeca koja su svjedočila zlostavljanju ili su ga sama iskusila često odrastaju u osobe koje se teško povezuju s drugima.

Trauma, bilo da je riječ o fizičkom, emocionalnom ili seksualnom zlostavljanju, narušava sposobnost stvaranja zdravih veza. Primjerice, dijete koje je gledalo nasilje u obitelji može odrasti u osobu koja se ne otvara drugima iz straha da će ponoviti disfunkcionalni obrazac svojih roditelja. Zato se povlačenje i izolacija čine kao najsigurnija opcija.

Neslaganje kao prijetnja

Ako se prijatelj ne složi s takvom osobom oko neke sitnice, situacija može brzo eskalirati. Svako neslaganje doživljavaju kao prijetnju jer su u djetinjstvu gledali kako roditelji burno reagiraju i na najmanje povode.

Kada im netko proturječi, postaju defenzivni. Mogu se početi braniti i prije nego što se sukob razvije ili se pak odmah složiti s drugom stranom samo da izbjegnu konflikt. Ponekad se i potpuno povuku iz razgovora.

Poteškoće s povjerenjem

Osoba koju su odgajali agresivni roditelji teško razlikuje zdrave od nezdravih odnosa. Zbog toga može završiti u vezama koje preslikavaju poznate obrasce iz djetinjstva. Partner može imati slične ispade bijesa kao i roditelji, a osoba se u takvoj dinamici, ironično, osjeća sigurno jer joj je poznata.

S druge strane, neki u potpunosti izbjegavaju veze. Čak i u zdravoj vezi, traumatizirana osoba može sumnjati u partnerove osjećaje. Roditelji su im u djetinjstvu možda pružali rijetke trenutke nježnosti, nakon kojih bi uslijedili ispadi bijesa. Istraživanja potvrđuju da je loše postupanje u djetinjstvu povezano s većom vjerojatnošću ulaska u disfunkcionalne odnose.

Konstantno preispitivanje

Bez stabilnog doma i roditeljske podrške, odrasle osobe koje su iskusile traumu često se bore s razumijevanjem vlastitog identiteta. Njihove emocionalne potrebe u djetinjstvu nisu bile zadovoljene, što može rezultirati niskim samopoštovanjem, manjkom samopouzdanja i iskrivljenom slikom o sebi.

Pravilan razvoj u djetinjstvu ključan je za formiranje identiteta, a negativna iskustva često se prenose u odraslu dob.

Ponavljanje obrasca agresije

Djeca često usvajaju ponašanja i navike svojih roditelja. Kao što majka koja nije održavala red može imati kćer koja se bori s organizacijom, tako i roditelj koji je stalno vikao može isto ponašanje vidjeti kod svoje djece. Kada roditelji svakodnevno pokazuju bijes, djeca uče da je agresivnost povezana s kontrolom.

Kao odrasli, mogu oponašati taj obrazac i podizati glas na druge ili pak potiskivati ljutnju dok ne eskalira. Prema pisanju časopisa Psychology Today, ljutnja obično ima okidač - nečiju riječ ili postupak - i zatim se usmjerava prema određenoj osobi ili situaciji.