REDOSLIJED rođenja može utjecati na to kako djeca doživljavaju svoje roditelje, obiteljske odnose i način na koji su odgajana. Najstarije, srednje i najmlađe dijete često imaju različita iskustva odrastanja, čak i kada ih odgajaju isti roditelji.

Naime, roditelji se rijetko prema svakom djetetu ponašaju potpuno jednako, a razlike u odgoju mogu utjecati na to kako ih djeca kasnije doživljavaju, piše YourTango.

Najstarija djeca: Roditelje doživljavaju kao autoritet

Psihoterapeut Alfred Adler, koji je početkom 20. stoljeća razvio teoriju o utjecaju redoslijeda rođenja na osobnost, smatrao je da najstarija djeca često imaju najzahtjevniju ulogu u obitelji. Roditelji su prema prvom djetetu obično stroži jer se i sami tek privikavaju na roditeljstvo.

Kada dobiju prvo dijete, roditelji se prvi put susreću s brojnim izazovima, uče na vlastitim pogreškama i pokušavaju pronaći najbolji način odgoja. Zbog toga nerijetko postavljaju stroža pravila i imaju veća očekivanja.

Od najstarijeg djeteta često se očekuje da bude odgovorno, uspješno i dobar primjer mlađoj braći i sestrama. Ponekad mu se povjeravaju i obveze koje nisu primjerene njegovoj dobi, zbog čega može imati osjećaj da je moralo prerano odrasti.

Iako neka istraživanja pokazuju da prvorođena djeca u prosjeku postižu nešto bolje rezultate na testovima inteligencije, ona često smatraju da roditelji mlađoj braći i sestrama dopuštaju mnogo više.

Zbog toga roditelje mogu doživljavati kao stroge autoritete, a sebe kao djecu na kojoj su roditelji učili kako odgajati. Neki s vremenom prihvate da su roditelji jednostavno radili najbolje što su znali, dok drugi i u odrasloj dobi osjećaju pritisak zbog visokih očekivanja.

Srednja djeca: Često imaju osjećaj da su zapostavljena

O takozvanom sindromu srednjeg djeteta govori se kada se dijete osjeća zanemareno jer je između starijeg i mlađeg brata ili sestre. Najstarije dijete često dobiva najviše odgovornosti, najmlađe najviše pažnje, a srednje može imati osjećaj da je ostalo u drugom planu.

Iako sindrom srednjeg djeteta nije službena psihološka dijagnoza, neki ljudi koji su odrasli kao srednja djeca prepoznaju se u takvom opisu.

Roditelji možda vjeruju da su prema svoj djeci jednako pravedni, ali srednje dijete može imati drukčiji dojam. Ponekad smatra da se njegove potrebe i uspjesi manje primjećuju te da se mora dodatno truditi kako bi privuklo pažnju.

Prema teorijama o redoslijedu rođenja, takva iskustva mogu pridonijeti razvoju samostalnosti, ali i buntovnosti. Srednja djeca mogu pokušavati pronaći vlastito mjesto u obitelji tako što će se razlikovati od braće i sestara. Neka zbog toga postaju neovisnija i manje se oslanjaju na roditelje, dok druga razvijaju osjećaj da se za pažnju i priznanje moraju posebno izboriti.

Ako su tijekom odrastanja često imala dojam da su roditelji previše zauzeti ostalom djecom, mogu ih kasnije doživljavati kao emocionalno manje dostupne.

Najmlađa djeca: Roditelje češće doživljavaju kao prijatelje

Najmlađa djeca često odrastaju uz opuštenije roditelje. Dok dobiju treće ili četvrto dijete, roditelji već imaju više iskustva, sigurniji su u svoje odluke i manje se uzrujavaju zbog sitnica koje su ih brinule s prvim djetetom.

Zbog toga najmlađe dijete može imati više slobode i manje obveza nego što su ih u istoj dobi imali njegova starija braća i sestre. Najmlađe dijete često se smatra mezimcem obitelji. Od njega se ne očekuje da bude uzor mlađima, a obitelj mu nerijetko posvećuje posebnu pažnju upravo zato što je najmlađe.

Terapeutkinja za mentalno zdravlje Sara Shine objašnjava da najmlađa djeca zbog takvog položaja mogu razviti određene osobine.

"Najmlađa djeca obično imaju više slobode i često su najneovisnija. Najmlađe dijete se često osjeća posebno i ima jedinstveno mjesto u obitelji. Ono je sklonije buntu i traženju pažnje, kreativno, društveno, otvoreno i komunikativno", objašnjava.

Budući da su roditelji prema njima često opušteniji i spremniji na dogovor, najmlađa djeca mogu ih doživljavati više kao prijatelje nego kao stroge autoritete.

Ipak, važno je naglasiti da redoslijed rođenja sam po sebi ne određuje nečiju osobnost ni odnos s roditeljima. Na obiteljske odnose utječu i brojni drugi čimbenici, uključujući razliku u godinama među djecom, roditeljski pristup i okolnosti u kojima obitelj živi.