POSTOJE djeca koja ne privlače pozornost. Ona koja su "dobra", uspješna i prilagođena, za koju učitelji kažu da s njima nema problema. Takva djeca često ostaju neprimijećena, a s njima i poteškoće koje nisu vidljive na prvi pogled. Priča koju je podijelila Dina Popović, majka danas studentice Petre, u podcastu PSIHOLOGiJA na Radiju Sljeme, otvara važno pitanje: koliko je društvo zapravo vješto u prepoznavanju autizma kod djevojaka koje su se naučile savršeno uklapati?

"Bila je odlična učenica, bez problema se uklapala"

Na prvi pogled, kod Petre ništa nije odavalo da se nosi s bilo kakvim poteškoćama. Bila je odlična učenica, prvi razred MIOC-a završila je s prosjekom 5.0 i bez problema se uklapala u sustav.

"Razrednica je bila oduševljena. Rekla je da se Petra sjajno snašla, da je prava 'miočanka' i da se ne opterećuje glupostima", priča majka Dina. A onda, samo nekoliko mjeseci kasnije, Petra je završila u bolnici zbog anoreksije.

"Nakon dva mjeseca bila je na sondi u Vinogradskoj. Bio je to nevjerojatan put", kazala je. Tek kasnije će se pokazati da su depresija, anksioznost i poremećaj hranjenja bili samo simptomi šire slike u čijoj je podlozi bio autizam.

Naučeni obrasci ponašanja

Jedan od razloga zašto autizam kod djevojaka često ostaje neprepoznat jest fenomen koji se naziva maskiranjem. Riječ je o naučenim obrascima ponašanja koji uključuju promatranje drugih, oponašanje i stalnu prilagodbu. Izvana sve izgleda u redu, no iznutra se odvija neprestani napor.

Petra, primjerice, nije ostavljala dojam da ima poteškoća s kontaktom očima. "Tek nam je sa 17 godina otkrila da zapravo ne gleda ljude u oči, nego fiksira točku na nosnoj kosti. Sama je to naučila, nitko joj to nije pokazao", prisjeća se Dina. Takve strategije omogućuju djeci da se uklope, ali istovremeno skrivaju njihove stvarne potrebe.

U Petrinu djetinjstvu nije bilo ničega što bi većina ljudi prepoznala kao "znakove" autizma. "Nije bilo ničega. Možda je bila malo posebna, ali ništa nije upućivalo na to da nešto nije u redu", navodi Dina. Prošla je vrtić, osnovnu školu, pa čak i zdravstveni sustav, a da nitko nije posumnjao na autizam.

"Bila je hospitalizirana sedam ili osam puta i nitko nikada nije ni na što posumnjao", ispričala je. Ipak, osjećaj različitosti bio je stalno prisutan. "Oduvijek je govorila da je nekako drugačija, da se u svom unutarnjem svijetu osjeća različito od drugih", kazala je.

"Shvatila sam da je autizam u podlozi svega"

Problemi su eskalirali u adolescenciji, kada su emocionalni i društveni zahtjevi postali složeniji. Sve je počelo s poremećajem hranjenja. "Mislili smo da ima probavnih problema. Uopće nismo shvaćali što se događa", priča Dina. U jednom trenutku Petra o tome više nije mogla ni govoriti. "Na papirić nam je napisala da ne može jesti", rekla je.

Danas njezina majka na te događaje gleda drugačije. "To nema veze sa željom da se bude mršav. To je način regulacije emocija. Dovedeš se u stanje u kojem ništa ne osjećaš i tada ti je lakše", objasnila je Dina. Ključan trenutak dogodio se slučajno.

"Nazvala me sestra s jedne konferencije o autizmu i rekla: 'Ovo što sam upravo čula - to je Petra'", kazala je majka. Tada su se kockice počele slagati. "Shvatila sam da je autizam u podlozi svega", navela je. Danas jasno poručuje: "Autizam nije bolest. Da se dijete rano prepozna i da mu se pruži podrška, mnogo toga se ne bi moralo dogoditi."

Petrina priča baca svjetlo na djevojčice koje ostaju "ispod radara" jer su naučile promatrati, učiti i maskirati svoje stanje kako bi se prilagodile.

"Kažu da djevojčice počinju s maskiranjem već u dobi od tri godine", kaže Dina. I dok izvana sve izgleda u redu, iznutra se gomilaju napor i zbunjenost. Njezino iskustvo postavlja i važna pitanja za cijelo društvo: kako doći do pomoći i dijagnoze te imaju li roditelji dovoljno podrške i prostora pobrinuti se za sebe kako bi mogli pomoći svojoj djeci?