ČESTO nismo svjesni koliko nas djetinjstvo oblikuje kao odrasle osobe. Iako se možemo truditi potisnuti loša sjećanja, trajni utjecaj proživljenih iskustava ostaje. Odrastanje u stresnom okruženju, bilo da je riječ o domu ispunjenom stalnim svađama i napetostima ili obitelji u kojoj je dijete bilo prepušteno samo sebi, ostavlja dubok trag.

Djeca su sklona upijanju stresa iz okoline, što može dovesti do formiranja određenih navika kojih često nisu ni svjesna. Primjerice, neprestana potreba za ugađanjem drugima ili potiskivanje vlastitih emocija mogu biti znakovi odrastanja u takvom domu, piše YourTango.

1. Uvijek na oprezu

Osobe koje su odrasle u stresnim domovima često se osjećaju kao da neprestano moraju biti na oprezu. U napetom okruženju teško je osjećati se sigurno. Bilo da se radilo o stalnim svađama ili općenito nesigurnim uvjetima, takva iskustva mogu duboko utjecati na djecu, koja su podložnija razvoju traume uzrokovane stresom nego odrasli.

Čak i kada se kasnije nađu u zdravom okruženju, prošlost ih može držati u stanju pripravnosti. Takav način razmišljanja postaje navika koje nisu ni svjesni. Nakon godina provedenih u stanju povišene budnosti u vlastitom domu, teško se osloboditi tog obrasca ponašanja, što u odrasloj dobi može negativno utjecati na njihove odnose.

2. Pretjerano ispričavanje

Pretjerano ispričavanje, čak i za najmanje pogreške, može biti znak da je dijete živjelo u napetom okruženju. Taj se obrazac često prenosi i u odraslu dob. Takve su se osobe vjerojatno osjećale odgovornima za osjećaje drugih, čak i kada za to nije bilo razloga.

Tužna istina iza stalnog ispričavanja jest osjećaj da nikada nisu bili dovoljno dobri te su vjerojatno preuzimali krivnju za stres u kućanstvu. U odrasloj dobi ta se navika može zadržati, što dovodi do nezdravog preuzimanja odgovornosti za tuđe osjećaje.

3. Izbjegavanje sukoba

Ako je netko odrastao u okruženju ispunjenom svađama i prepirkama, vjerojatno je razvio strah od sukoba. Slušanje roditeljskih svađa može biti traumatično iskustvo, zbog čega u odrasloj dobi takve osobe mogu izbjegavati konflikte pod svaku cijenu.

Glasni razgovori i napete situacije mogu ih vratiti u osjećaje koje su proživljavali u djetinjstvu. Iako izbjegavanje sukoba može pružiti privremeni osjećaj sigurnosti, dugoročno šteti samopoštovanju. Za rješavanje teških situacija potrebni su produktivni razgovori, a odbijanje suočavanja s problemima može dovesti do pristajanja na manje od onoga što zaslužuju.

4. Izoštrena svjesnost o govoru tijela

Djeci može biti teško protumačiti govor tijela, no oni koji odrastaju u okruženju visokog stresa često brzo nauče tu vještinu. Njihovi su skrbnici vjerojatno neverbalno iskazivali potisnute emocije, a djeca su naučila prepoznavati te suptilne znakove.

Ta sposobnost tumačenja govora tijela ostaje im i u odrasloj dobi te može biti koristan alat za razumijevanje drugih. Čitanje ljudi postaje tiha navika, obrambeni mehanizam razvijen u djetinjstvu koji se zadržava cijeli život.

5. Emocionalna zatvorenost

Djeca odrasla u stresnim domovima često imaju problema s otvaranjem prema drugima. Ponekad su ih skrbnici učili da se boje stranaca ili su im prijetili da će biti odvedeni ako nekome kažu što se događa kod kuće. Zbog toga razvijaju naviku držanja garda i nerado govore o svojim problemima.

Ta se navika zadržava i u odrasloj dobi. Teško je pokazati ranjivost kada ste odrasli u nesigurnom okruženju, pa emocionalna zatvorenost postaje jedini poznati način funkcioniranja.

6. Potiskivanje emocija

U stresnom domu često nema prostora za dječje osjećaje. Ponekad se iskazivanje emocija čak i kažnjavalo, pa takvo okruženje nije bilo sigurno za njihovo dijeljenje. Djeca su od rane dobi naučila zadržavati osjećaje za sebe, što je postao obrambeni mehanizam. Nije iznenađujuće da se ta navika nastavlja i u odrasloj dobi. Ako nikada nisu imali priliku izraziti svoje emocije, otvaranje drugima može im se činiti nemogućim.

7. Pretjerana neovisnost

U stresnom domu dijete je često prepušteno samo sebi, bilo zbog roditeljskih svađa ili njihove odsutnosti zbog posla. Zbog toga djeca mogu steći dojam da se mogu osloniti isključivo na sebe. Teško im je tražiti pomoć od drugih jer im takvo ponašanje nikada nije pokazano kao primjer.

Umjesto toga, razvijaju izraženu neovisnost i samostalnost. Prihvaćanje pomoći od drugih može biti zastrašujuće kada ste navikli biti sami svoj sustav podrške, pa takve osobe često postaju izrazito neovisne tijekom cijelog života.

8. Problemi s povjerenjem

Uz pretjeranu neovisnost često dolaze i problemi s povjerenjem. Kada ste navikli oslanjati se samo na sebe, teško je pustiti druge blizu. Dijeljenje najdubljih tajni može se činiti nemogućim, pogotovo ako ste od djetinjstva učeni da sve zadržite za sebe. Problemi s povjerenjem često su povezani s traumama iz djetinjstva.

"Kao djeca, potpuno ovisimo o skrbnicima koji bi nam trebali pružiti sigurnost i utjehu. Oslanjamo se na njih da nam budu ogledalo naših emocionalnih stanja kako bismo naučili što je dobro, loše, prikladno ili neprikladno. Problem nastaje kada naši skrbnici to ne mogu ili ne žele učiniti. Tada nismo u stanju vjerovati da će sve biti u redu dok istražujemo svijet jer nam skrbnici nisu pružili ispravan odraz, utjehu ili podršku", kaže Darius Cikanavicius.

9. Poteškoće u društvenim situacijama

Socijalne vještine učimo promatrajući interakcije drugih, prvenstveno naših skrbnika. Odrastanje u stresnom okruženju može negativno utjecati na socijalizaciju. Ako roditelji loše komuniciraju, dijete može usvojiti taj obrazac.

Ako je uz to poticano da misli i osjećaje zadrži za sebe, u odrasloj dobi može mu biti još teže formirati zdrave odnose. Sramežljivo dijete koje se u školi drži po strani možda se bori sa socijalnim vještinama upravo zbog situacije kod kuće. Prekidanje te navike i učenje zdravih oblika druženja može biti velik izazov.

10. Potreba za savršenstvom

U stresnom domu pohvale su rijetke. Kako bi dobilo pozitivnu pažnju, dijete je možda moralo postizati izvanredne uspjehe, primjerice dobivati odlične ocjene ili upisati prestižni fakultet. Zbog toga u odrasloj dobi mogu postati perfekcionisti.

Iako težnja savršenstvu ima svojih prednosti, takav obrazac naučen u djetinjstvu može biti štetan za samopoštovanje. Takve osobe mogu imati osjećaj da nikada nisu dovoljno dobre i, čak i kada uspiju, rijetko su istinski ponosne na sebe. Često su pretjerano samokritične, što su vjerojatno naučile od svojih roditelja.

11. Stalna napetost

Stresni domovi nisu opuštajuća okruženja. Odrastanje u takvom kućanstvu može onemogućiti opuštanje. Kao dijete, osoba je možda naučila biti povučena i suzdržana jer se teško opustiti kada se svijet oko vas čini nesigurnim. Ta napetost može se prenijeti iz djetinjstva u odraslu dob.

Osim toga, stresno okruženje može povećati rizik od zdravstvenih problema. "Istraživanja su pokazala da traumatična iskustva ne utječu samo na naše obrasce razmišljanja i ponašanja, već i na našu biologiju", kaže Thomas O’Connor sa Sveučilišnog medicinskog centra u Rochesteru. "Trauma pogađa naš sustav odgovora na stres i može se povezati s narušenim imunitetom te lošim kardiovaskularnim zdravljem."