ODNOS između roditelja i djeteta važan je za djetetov emocionalni razvoj, ali i za odnose koje će graditi kasnije u životu. Djeca koja se uz roditelje osjećaju sigurno lakše razvijaju povjerenje u druge ljude. No, kod neke djece taj je odnos složeniji.

Psiholozi takav obrazac nazivaju dezorganiziranom privrženošću. Riječ je o situaciji u kojoj dijete istodobno traži roditeljsku blizinu i boji je se. Kako prepoznati znakove i pomoći djetetu, objašnjavaju terapeuti za Parents.

Što je dezorganizirana privrženost?

Dezorganizirana privrženost može se razviti kada dijete ne zna što može očekivati od roditelja ili skrbnika. "Razvija se kada djeca svoje roditelje doživljavaju i kao izvor utjehe i kao izvor straha, što stvara unutarnji sukob u načinu na koji se povezuju s drugima", objašnjava obiteljski terapeut Joseph Cavins.

"Kada dijete dobiva ljubav, a zatim doživi neočekivano i bolno iskustvo s roditeljem, to kod njega stvara emocionalnu zbunjenost", dodaje terapeutkinja Mary Kalil.

Terapeuti su izdvojili pet znakova koji mogu upućivati na dezorganiziranu privrženost. Ipak, važno je znati da se takva ponašanja mogu pojaviti i zbog stresa ili drugih poteškoća te sama po sebi nisu dovoljna za donošenje zaključka.

Dijete istodobno traži i odbija bliskost

U jednom trenutku želi zagrljaj i utjehu, a već u sljedećem odguruje roditelja ili se povlači. Takvo ponašanje može pokazivati da dijete želi bliskost, ali se uz roditelja ne osjeća potpuno sigurno.

Neočekivano reagira strahom ili ljutnjom

Kada je uznemireno, dijete može burno reagirati čak i u situacijama koje odraslima ne djeluju posebno stresno. Njegove reakcije mogu biti nagle i teško razumljive.

Ukoči se u prisutnosti roditelja

Neka djeca mogu se iznenada ukočiti ili djelovati prestrašeno kada im roditelj priđe, osobito kada su već uznemirena.

Teško se smiruje

Čak i kada mu roditelj pokušava pružiti utjehu, dijete se teško opušta. Može dugo plakati, ostati uznemireno ili odbijati pokušaje smirivanja.

Povlači se ili pokazuje izražen strah od odvajanja

Dijete može izbjegavati druženje s drugima, teško podnositi odlazak u vrtić ili školu ili se vratiti ponašanjima koja je već preraslo, poput sisanja palca ili mokrenja u krevet.

Kako roditelji mogu pomoći?

Terapeuti ističu da su strpljenje, dosljednost i osjećaj sigurnosti ključni za poboljšanje odnosa s djetetom. "Roditelji moraju razumjeti da djetetovi ispadi ili povlačenje proizlaze iz dubokog straha, a ne samo iz neposluha", objašnjava Cavins.

"Njihovo naizgled nepredvidivo ponašanje zapravo je pokušaj nošenja s preplavljujućim osjećajima, a ne pokušaj manipulacije", dodaje. Roditeljima savjetuje da uvedu redovite rutine, ostanu smireni tijekom djetetovih emocionalnih ispada i pomognu mu prepoznati vlastite osjećaje.

Kalil predlaže i da mlađa djeca sa sobom nose predmet koji ih podsjeća na roditelja, poput marame, privjeska ili omiljene igračke. "Preporučila bih da mlađa školska djeca sa sobom nose predmet koji ih podsjeća na osobu koju vole. Kada osjete tjeskobu, mogu ga dodirnuti ili pomilovati", objašnjava.

Kada potražiti pomoć?

Ako dijete često pokazuje strah, teško se smiruje ili ima ozbiljne poteškoće u odnosu s roditeljima, korisno je razgovarati s dječjim psihologom. "Rad s terapeutom koji se bavi privrženošću i ponašanjem iznimno je važan. Cilj je djetetu dosljedno pokazivati da je uz vas sigurno", kaže Kalil.

Pomoći mogu i razgovori o osjećajima, vježbe disanja te aktivnosti s vršnjacima. Podrška terapeuta može koristiti i roditeljima kako bi naučili bolje reagirati na djetetove potrebe.

"Možda je najopasnija zabluda da je sama ljubav dovoljna da riješi problem. Iako je ljubav ključna, većini ove djece potrebna je specijalizirana psihološka podrška kako bi se oporavila", zaključuje Cavins.