NEDOSTATAK roditeljske utjehe i sigurnosti tijekom odrastanja može ostaviti duboke tragove koji se manifestiraju kroz specifične obrasce ponašanja u odrasloj dobi. Djeca koja nisu imala poticajno i sigurno okruženje često razviju nezdrave navike koje prenose u svoje kasnije odnose i način na koji doživljavaju svijet, piše YourTango. Ovo su neke od tih navika.

Želja da drugi prepoznaju njihove osjećaje

Osobe koje u djetinjstvu nisu dobivale utjehu često se i u odrasloj dobi osjećaju kao da nemaju emocionalnu podršku. Iako ne žele opterećivati druge, duboko u sebi čeznu za suosjećanjem. Zbog toga se nadaju da će netko sam primijetiti da se osjećaju loše i ponuditi im utjehu. Problem je što su ih roditelji kroz emocionalno zanemarivanje naučili da je traženje utjehe loša stvar.

Samostalno nošenje s problemima

Čak i kada su okružene ljudima koji ih vole, osobama koje su odrasle uz emocionalno hladne roditelje teško je zatražiti pomoć. Umjesto da se nekome povjere, probleme zadržavaju za sebe. Licencirana stručna savjetnica Jessica Frick objašnjava da se ljudi koji su proživjeli traumu teško otvaraju i vjeruju drugima.

"To vodi u autodestruktivno ponašanje: osoba izbjegava bliskost, zbog čega drugi počnu misliti da ona to ni ne želi, a to samo dodatno pojačava njezine početne strahove", kaže Frick.

Potrebe drugih stavljaju ispred svojih potreba

Iako se povlače kada imaju vlastite probleme, takve osobe prve će priskočiti u pomoć drugima. Potrebe i želje drugih ljudi redovito stavljaju ispred svojih. Budući da su sami bili zanemareni, drugima nude upravo ono što je njima nedostajalo jer dobro znaju kakav je osjećaj biti bez utjehe. Ta nesebičnost proizlazi iz razvijene empatije.

Umanjivanje vlastitih osjećaja

Djeca koju roditelji nisu tješili često nauče da su emocije nepoželjne. Budući da ih nitko nije naučio kako upravljati osjećajima, počeli su ih doživljavati kao nešto što treba potisnuti. Ako su im roditelji govorili da prestanu plakati, tu poruku danas šalju sami sebi.

Kada su povrijeđeni ili ljuti, ignoriraju te osjećaje i uvjeravaju se da ne treba raditi dramu. Svoje osjećaje često i umanjuju. Na pitanje zašto su neraspoloženi, najčešće će odgovoriti s "ma nije ništa" kako ne bi bili teret drugima.

Neuobičajena tišina

Ljude koji su tihi često se smatra sramežljivima, no to nije uvijek slučaj s onima koji su odrasli bez utjehe. Postoji razlika: tiha osoba pažljivo bira kada će i kako odgovoriti, dok sramežljiva osoba pati od socijalne anksioznosti i boji se govoriti.

Osoba koja u djetinjstvu nije dobila utjehu nauči da je sigurnije ne otkrivati svoje emocije i radije šutjeti. Ipak, u krugu ljudi kojima vjeruju, takve osobe postaju otvorenije za razgovor.

Stalno analiziranje i preispitivanje

Analiziranje tuđeg raspoloženja i emocija svakodnevica je za nekoga tko je odrastao bez roditeljske utjehe. Takve osobe nikada nisu naučile što su zdrave emocionalne reakcije pa kao odrasli neprestano prate tuđu energiju i govor tijela.

Čak i nečiju ljubaznost mogu protumačiti kao prijetnju ili se zbog nje osjećati nelagodno. Stalno se pitaju je li netko dobronamjeran ili ne i smiju li se uopće osjećati na određeni način u nekoj situaciji.