ODRASTANJE u kaotičnom domu, bilo da se radi o emocionalno nezrelim roditeljima ili doslovnom neredu, može kod djece povećati rizik od razvojnih problema i poteškoća s mentalnim zdravljem u kasnijem životu. Iako djeca razviju strategije preživljavanja koje im takvo okruženje čine normalnim, određene navike često zadržavaju i u odrasloj dobi.

Stalna potreba za kontrolom

Odrastanje u nepredvidivom i kaotičnom okruženju kod djece stvara snažnu potrebu za kontrolom. To se u odrasloj dobi može očitovati kao izrazita neovisnost. Takve osobe pokušavaju sve držati pod kontrolom i izbjegavaju se oslanjati na druge jer su ih roditelji naučili da ne mogu vjerovati ni onima kojima bi trebali.

Neka su djeca bila prisiljena preuzeti roditeljsku ulogu i brinuti se o kućanstvu. Premda takva zamjena uloga ponekad potiče otpornost i samostalnost, može dovesti i do problema s potrebom za kontrolom.

Sram zbog životnog prostora

Djeca iz kaotičnih domova s vremenom mogu razviti sram zbog svog životnog prostora, a taj osjećaj često ostaje i dugo nakon što se odsele. Ne žele boraviti kod kuće niti pozivati goste.

Strahuju da će ih drugi osuđivati na isti način na koji oni doživljavaju svoje roditelje. Iako u odrasloj dobi imaju više kontrole nad vlastitom rutinom, ponekad im čak i ta razina predvidivosti može biti teško podnošljiva.

Bježanje u stalnu zaposlenost

Ako dom nije sigurno mjesto, djeca se često okreću raznim aktivnostima kako bi se lakše nosila sa situacijom. Kontrola im pruža privremeni osjećaj mira, a to može uključivati stalnu zaposlenost ili nezdrave navike.

Kao odrasli, teško se nose s trenucima samoće jer ne znaju kako se umiriti, obraditi misli i regulirati emocije. Cijeli život su bili usmjereni na izbjegavanje problema i traženje distrakcija, a često su morali moliti za osnovne potrebe i pažnju. Te strategije ne nestaju same od sebe odrastanjem.

Očekivanje najgoreg scenarija

Dijete koje je stalno na oprezu i brine hoće li roditelji nešto zaboraviti ili se uopće pojaviti, tu tjeskobu neizbježno prenosi u odraslu dob. To se može očitovati kao potreba za potpunom kontrolom ili kroz napadaje tjeskobe u kojima osoba neprestano razmišlja o najgorem mogućem ishodu.

U oba slučaja, te osobe osjećaju da sve moraju rješavati same. Nisu mogle vjerovati da će se roditelji ponašati odgovorno, pa su programirane tražiti sigurnost na načine koji su često štetni.

Potiskivanje vlastitih emocija

Što je trauma iz djetinjstva bila teža, veća je vjerojatnost da će osoba potiskivati emocije, uključujući i one pozitivne. Potrebe roditelja bile su u središtu, pa su naučili sebe stavljati u drugi plan.

Nisu se naučili nositi s intenzivnim osjećajima jer to nikada nisu imali priliku vježbati uz dosljedne i emocionalno stabilne roditelje. Bez jasne strukture i pravila, danas osjećaju sram kada nešto snažno proživljavaju ili kada žele izraziti neku potrebu.

Zanemarivanje vlastitih potreba

Kada se naviknete da roditelji neprestano preispituju vaše osjećaje, prirodno je da počnete potiskivati vlastite potrebe. Takva djeca kod kuće nisu imala sigurno mjesto za podršku. Kao odrasle osobe, navikle su dopuštati drugima da dominiraju u odnosima.

To je jedan od razloga zašto trauma iz djetinjstva uzrokovana zanemarivanjem rezultira niskim samopoštovanjem. Te osobe svakodnevno zanemaruju vlastite potrebe i tako ponavljaju obrazac ponašanja ljudi koji su se trebali brinuti o njima.

Pretjerana briga o tuđem mišljenju

Neorganizirani roditelji često se i sami bore s problemima mentalnog zdravlja koji utječu na odnos s djecom. Zbog kaosa i nedostatka strukture, djeci je teško razlikovati ispravno od pogrešnog. Stalno su na oprezu jer ne znaju kako će roditelji reagirati.

U odrasloj dobi to se pretvara u pretjerani oprez, čak i kada strah od roditeljskih reakcija više nije stvaran. Često su nesigurni u interakciji s autoritetima, a istodobno se pokušavaju učiniti neprimjetnima dok procjenjuju što drugi misle o njima.

Izbjegavanje sukoba i teških razgovora

Kada djetinjstvo provedete u strahu od roditeljskih reakcija ili od toga da će vas za nešto okriviti, potiskivanje i izbjegavanje postaju uobičajeni obrasci. Tjeskoba koja proizlazi iz takve traume potiče strah da će osoba u odrasloj dobi drugima biti na teret.

U svojim vezama zato pokušavaju očuvati mir, čak i na vlastitu štetu. Roditelji su bili nedosljedni i posramljivali su ih zbog potrebe za emocionalnom sigurnošću. Zbog toga kao odrasli zaziru od teških razgovora i radije ih izbjegavaju.

Preuzimanje tuđih raspoloženja

Emocije su zarazne, posebno negativne, pa ne iznenađuje što su djeca neorganiziranih roditelja često upijala njihovu tjeskobu i nesigurnost. Osjećali su da moraju prepoznati roditeljsko raspoloženje prije nego što uspiju razumjeti vlastito.

Morali su znati kako reagirati da bi zaštitili roditelje od ispada. Time su dobili poruku da njihovi osjećaji nisu važni, a taj ih dojam prati i u odrasloj dobi. U društvu su stalno na oprezu i pokušavaju odgonetnuti tuđe emocije jer je to postao obrambeni mehanizam kojeg se još nisu oslobodili.