BIO JE OVO buran tjedan po pitanju zabrana korištenja društvenih mreža. Ujedinjeno Kraljevstvo u ponedjeljak je predstavilo planove za opsežna ograničenja TikToka, Facebooka i sličnih platformi za mlađe od 16 godina, a istim putem krenula je i Kanada, čiji se prijedlog zakona probija kroz parlamentarnu proceduru. Prijedlozi obiju zemalja osmišljeni su po uzoru na australsku zabranu za mlađe od 16 godina, prvu takvu u svijetu, koja je stupila na snagu u prosincu prošle godine, piše The Hollywood Reporter.

Šest mjeseci nakon početka tog eksperimenta, ostatak svijeta pozorno promatra. Od Pariza do Ankare, Bruxellesa do Jakarte, vlade se priklanjaju istoj ideji: kako bi djeca bila sigurna od štetnih utjecaja društvenih mreža, moraju biti podalje od njih. No, djeluje li takav pristup uistinu, sasvim je drugo pitanje.

Australija kao globalni test

Australija ostaje glavni testni slučaj. Njezin amandman na Zakon o internetskoj sigurnosti prisiljava online platforme da blokiraju račune korisnika mlađih od 16 godina ili se suoče s kaznama do 49.5 milijuna australskih dolara (34.7 milijuna američkih dolara) po prekršaju. Zakon je predstavljen kao najstroži na svijetu u području zaštite djece.

Vlade koje podržavaju takve mjere pozivaju se na sve veći broj istraživanja koja povezuju određene obrasce korištenja društvenih mreža s problemima mentalnog zdravlja, narušenom slikom o vlastitom tijelu, internetskim zlostavljanjem i poremećajima spavanja kod mladih. Ipak, šest mjeseci nakon početka australskog eksperimenta, ostaje otvoreno pitanje je li potpuna zabrana najučinkovitiji odgovor.

Australski povjerenik za e-sigurnost priznao je da neki mladi već pronalaze načine kako zaobići ograničenja. Istraživači koji prate provedbu zakona dokumentirali su da se tinejdžeri koriste VPN-ovima, posuđenim uređajima i sve većim brojem nereguliranih platformi koje se uopće ne trude provjeravati dob korisnika.

Kanada slijedi primjer unatoč sumnjama

Kanada pozorno prati australsko iskustvo, ali usprkos tome nastavlja sa svojim planom. Prijedlog zakona C-34, poznat kao Zakon o sigurnim digitalnim uslugama, trebao bi ograničiti rizike i štetu za djecu mlađu od 16 godina na društvenim platformama, chatbotovima i drugim online servisima. Njime bi se uvele izravne sigurnosne obveze za operatere i osnovala nova Komisija za digitalnu sigurnost koja bi provodila zakon.

Prijedlog je već naišao na skepticizam pravnih stručnjaka koji procjenjuju njegove stvarne domete. Michael Geist, profesor prava na Sveučilištu u Ottawi, izjavio je za The Hollywood Reporter kako očekuje da će predložena kanadska zabrana propasti i imati neželjene posljedice.

"Dosadašnja iskustva pokazuju da se zabrane lako zaobilaze i da se djeca okreću rizičnijim, slabije reguliranim platformama. A budući da provjera tko je mlađi od 16 godina podrazumijeva provjeru svih, to zapravo znači uvođenje obaveze identifikacije za cijelu populaciju", kaže Geist. "Pravo rješenje je rješavanje problema štetnosti društvenih mreža za sve korisnike. Prijedlog zakona to i predviđa kroz obvezu odgovornog djelovanja, no zabrana je ta koja privlači medijsku pažnju, a pritom donosi više štete nego koristi."

Geistu smeta i plan da se provedba zakona povjeri potpuno novom regulatornom tijelu, umjesto postojećem kanadskom nadzornom tijelu za telekomunikacije i emitiranje.

"Duboko sam zabrinut zbog tog regulatornog tijela, koje mi se čini kao da prekoračuje ovlasti, a ne da provodi nadzor", kaže. "Komisija za digitalnu sigurnost bila bi svemoćni regulator s izravnijim dosegom u svakodnevne živote običnih Kanađana od postojećeg tijela. Pisala bi pravila, provodila ih i zastupala korisnike koje nadzire - sve unutar jednog tijela koje nije vezano pravilima o dokazima i može održavati saslušanja u tajnosti."

Problem je u dizajnu, a ne u korisnicima

Catherine Warren, predsjednica konzultantske tvrtke za digitalne tehnologije Fan Trust, ima drugačiji pogled. Tvrdi da bi cilj trebao biti postavljanje granica platformama, a ne nametanje strogih pravila koja tehnološki pismena djeca mogu zaobići. "Budimo realni: djeca su žrtve štetnog sadržaja na internetu, a njihove obitelji pate. Upravo zato kanadski odgovor mora funkcionirati, a ne samo djelovati odlučno", kaže Warren.

Za nju srž problema nije u tome što djeca koriste internet, već u tome što su platforme dizajnirane tako da stvaraju ovisnost, izgrađene oko beskonačnog skrolanja i AI chatbotova čije je rizike za mlade korisnike teško obuzdati. "Kada smo željeli da djeca budu sigurna u vodi, nismo isušili bazen. Ogradili smo ga, naučili ih plivati i postavili spasioca", ističe ona.

Warren također upozorava da bi potpuna zabrana u Kanadi mogla produbiti nejednakost, jer si bogatije obitelji lakše mogu priuštiti VPN-ove kako bi prikrile lokaciju svoje djece i zaobišle ograničenja.

"Zabrana koju neka djeca mogu prevariti pomoću VPN-a nije sigurnost djece, to je klasni filtar, gdje obitelji s najviše sredstava zaobilaze sustav, dok su djeca s najmanje sredstava - a možda i s najvećom potrebom za online vezom, zajednicom i obrazovanjem - isključena", kaže Warren.

Europska unija i pravne komplikacije

Skepticizam prema potpunim zabranama prisutan je i s druge strane Atlantika.

"S pravnog stajališta, potpune zabrane nose više rizika nego koristi", kaže Stephan Dreyer, viši istraživač na Leibniz institutu za medijske studije. "Još uvijek nemamo studije koje bi doista pokazale da zabrana društvenih mreža dovodi do poboljšanja mentalnog zdravlja." Dreyer navodi da, kada se mlade pita što ih najviše brine, "to nije sadržaj na društvenim mrežama, već krize, okoliš, migracije, strah od bolesti u obitelji. Društvene mreže svakako mogu prikazati te probleme, možda ih i pojačati, ali nisu njihov uzrok."

Upozorava da ograničavanje pristupa može gurnuti djecu prema drugim online servisima koji su slabije regulirani i potencijalno opasniji. Te zabrinutosti nisu spriječile europske parlamente da se zalažu za vlastite verzije zabrane po uzoru na Australiju. Nekoliko zemalja EU ima zakone u pripremi, no kontinent ne djeluje usklađeno: Francuska je postavila dobnu granicu na 15 godina, Austrija na 14, a Grčka i Španjolska na 16.

Dreyer tvrdi da je od različitih dobnih granica značajnija pravna komplikacija o kojoj se u javnoj raspravi uglavnom ne govori. EU  Akt o digitalnim uslugama (DSA) već regulira kako platforme moraju štititi maloljetnike, a prema pravu EU, on ima prednost pred nacionalnim zakonima koji su s njim u sukobu. "DSA zapravo onemogućuje primjenu nacionalnih pravila država članica, a većina država to dosad nije uzela u obzir u svojim planovima", kaže on, navodeći Francusku i Grčku kao primjere koje su to pokušale zaobići.

Europska komisija pokušava dokazati da DSA nije bezub. Pokrenula je postupak protiv TikToka zbog navodnog kršenja sigurnosnih pravila sa značajkama dizajna koje potiču ovisnost, uključujući beskonačno skrolanje, te protiv Mete, vlasnika Facebooka, zbog nedovoljne zaštite djece od internetskog zlostavljanja i vrbovanja. U slučaju trajnog kršenja DSA, platformama prijete visoke kazne do 6 posto njihovog ukupnog globalnog godišnjeg prometa. Međutim, mnogi europski roditelji i političari frustrirani su sporošću provedbe.

"Države članice postale su nestrpljive s načinom provedbe DSA-a", kaže Dreyer. On smatra da su nove nacionalne zabrane pokušaj država članica da izvrše politički pritisak na Bruxelles kako bi se uspostavila dobna granica na razini cijele EU.

Kineski model i pogled u budućnost

Za Dreyera, pouka iz Australije i Europe nije da bi vlade trebale odustati od regulacije, već da možda ciljaju pogrešnu metu. Umjesto potpune zabrane, tvrdi on, regulatori bi trebali identificirati i ograničiti specifične štetne značajke - beskonačno skrolanje, algoritme za preporuke i sustave koji maloljetnicima guraju sadržaj neprimjeren njihovoj dobi.

"Znamo da rizik proizlazi iz platformi, a ne od djece", kaže. "Smatram nevjerojatnim da se u jednoj zemlji za drugom raspravlja o isključivanju djece s tih servisa, jer to inače nije način na koji rješavamo ovakve probleme. Kada znamo tko je odgovoran za opasnost, obratimo se toj osobi i kažemo: "Riješite rizik, uklonite opasnost"."

Izazov za zakonodavce je pronaći pravu ravnotežu između smanjenja rizika za djecu i očuvanja privatnosti, autonomije i slobode izbora. Malo je zapadnih demokracija spremno prihvatiti visoko restriktivan model poput kineskog, koji je izgradio najopsežniji sustav digitalne regulacije temeljene na dobi. Tamošnji "način rada za maloljetnike" ograničava online igranje na tri sata tjedno i dopušta pristup samo odobrenim stranicama i platformama s ograničenim funkcijama.

Unatoč svemu, Dreyer izražava oprezan optimizam. Ukazuje na sudske sporove koji se u SAD-u vode protiv velikih platformi kao potencijalni izvor pritiska koji bi mogao natjerati tvrtke da prilagode svoje proizvode na globalnoj razini. Također ističe neočekivani trend: čini se da vrijeme provedeno na nekim platformama među mladima opada, što djelomično pripisuje rastućoj opreznosti prema sadržaju generiranom umjetnom inteligencijom.

"Što se više osrednjeg sadržaja generiranog umjetnom inteligencijom pojavljuje na tim platformama, to više mladih ljudi kaže: "Ovo nije autentično". Želim autentičan sadržaj - i zato se okreću drugim stvarima", zaključuje Dreyer.