DJECA koja su uvijek pristojna, poslušna, odgovorna i ne stvaraju probleme odraslima često djeluju kao da se odlično nose sa svime što im se događa. No mirno ponašanje ne mora uvijek značiti da se dijete tako i osjeća. Neka djeca rano nauče skrivati ljutnju, tugu, strah ili razočaranje, osobito ako steknu dojam da su određene emocije nepoželjne ili da njima opterećuju druge.

Istraživanja o emocionalnom razvoju djece pokazuju da reakcije roditelja imaju važnu ulogu u tome kako djeca uče razumjeti, izražavati i regulirati svoje osjećaje. Kada odrasli prihvaćaju dječje emocije, razgovaraju o njima i pomažu djetetu da ih razumije, ono dobiva priliku naučiti što s neugodnim osjećajima može učiniti. S druge strane, često umanjivanje, ignoriranje ili kažnjavanje emocionalnih reakcija može djetetu poslati poruku da neke osjećaje nije dobro pokazivati.

Dijete može naučiti da je važnije biti "dobro" nego pokazati osjećaje

To ne znači da roditelj djetetu mora izravno reći da ne smije biti tužno ili ljutito. Poruka može biti mnogo suptilnija. Rečenice kojima se osjećaji umanjuju, promjena teme kada dijete govori o nečemu što ga muči ili pohvale koje dobiva ponajprije kada je mirno i ne zahtijeva mnogo pažnje mogu utjecati na način na koji ono doživljava vlastite emocije.

Istraživanja emocionalne socijalizacije pokazuju da djeca uče o emocijama na nekoliko načina: promatraju kako ih roditelji izražavaju, prate njihove reakcije na vlastite osjećaje te slušaju što im odrasli o osjećajima govore. Zbog toga obiteljska atmosfera može utjecati na to hoće li dijete neku emociju slobodno pokazati ili će je pokušati zadržati za sebe.

Ako dijete više puta doživi da se njegova tuga, strah ili ljutnja umanjuju ili odbacuju, može početi zaključivati da takve osjećaje nije poželjno pokazivati. Jedno istraživanje provedeno među adolescentima povezalo je roditeljsko kažnjavanje i zanemarivanje njihovih emocionalnih reakcija s većim teškoćama u regulaciji emocija. Autori navode da takve reakcije mogu djeci i adolescentima uskratiti priliku da uz podršku odraslih nauče kako se nositi s neugodnim osjećajima.

Poslušnost nije isto što i emocionalna dobrobit

Upravo zato dijete koje ne prigovara, ne ulazi u sukobe i uredno izvršava sve obveze ne mora nužno biti dijete bez briga. Neke teškoće jednostavno su manje vidljive izvana.

To je posebno važno kod anksioznosti. Child Mind Institute upozorava da dječja anksioznost može dugo ostati neprepoznata upravo zato što se velik dio problema odvija u djetetovim mislima i osjećajima, a ne nužno kroz ponašanje koje bi odraslima odmah privuklo pozornost. Dijete može izvana djelovati zadovoljno i funkcionirati relativno dobro, a istodobno imati strahove i brige koji mu otežavaju svakodnevni život.

Zato ponašanje samo po sebi nije dovoljno za zaključak o tome kako se dijete osjeća. Dijete koje je tiho nakon neugodnog događaja možda ga je brzo preboljelo, ali moguće je i da ne zna kako o njemu razgovarati ili ne očekuje da će mu razgovor pomoći.

Skrivanje osjećaja nije isto što i njihovo reguliranje

Važna je i razlika između reguliranja i potiskivanja emocija. Regulirati emociju znači prepoznati je i pronaći način da se s njom nosimo. Potiskivanje se odnosi na pokušaj da se njezino izražavanje zaustavi ili sakrije. Drugim riječima, dijete može izgledati potpuno smireno, a da neugodan osjećaj nije nestao.

Istraživanja pokazuju i koliko je ponašanje roditelja važno kao primjer. U jednom eksperimentalnom istraživanju roditelji djece u dobi od sedam do 11 godina dobili su zadatak potisnuti svoje emocionalne reakcije tijekom zajedničke aktivnosti s djetetom. Takvo potiskivanje bilo je povezano s manje topline, responzivnosti i pozitivnih reakcija tijekom interakcije te općenito slabijom kvalitetom komunikacije roditelja i djeteta.

Djeca, dakle, ne uče samo iz onoga što im govorimo. Uče i promatrajući što odrasli rade sa svojim osjećajima.

Problem nastaje kada dijete zaključi da neke emocije nisu dopuštene

Ljutnja, tuga, ljubomora, strah i razočaranje nisu znak da je dijete "loše". To su uobičajene ljudske emocije. Problem može nastati ako dijete počne vjerovati da će prihvaćanje, pohvalu ili mir u obitelji lakše zadržati ako neugodne osjećaje ne pokazuje.

Velik broj istraživanja o emocionalnoj socijalizaciji povezuje podržavajuće roditeljske reakcije s boljim razvojem emocionalne regulacije, dok su odbacivanje, umanjivanje ili kažnjavanje emocionalnog izražavanja povezani s većim teškoćama. Jedno longitudinalno istraživanje, opisano u pregledu dosadašnjih spoznaja, pokazalo je i da su podržavajuće reakcije majki na negativne emocije petogodišnje djece bile povezane s boljom regulacijom emocija u dobi od deset godina te boljom općom prilagodbom u adolescenciji.

To ne znači da svako izrazito poslušno dijete potiskuje osjećaje niti da je mirno ponašanje razlog za zabrinutost. Temperament, dob, okolnosti i obiteljske navike razlikuju se od djeteta do djeteta. Važno je samo ne pretpostaviti da odsutnost problema u ponašanju automatski znači i odsutnost emocionalnih teškoća.

Kako djetetu pokazati da ne mora uvijek biti "dobro"?

Jedan od važnijih koraka jest pokazati djetetu da osjećaj i ponašanje nisu isto. Može biti ljutito, a da pritom ne vrijeđa druge. Može biti razočarano, iako razumije zašto nešto nije moglo dobiti. Može biti tužno bez potrebe da ga se odmah razveseli.

Podržavajuće reakcije uključuju prihvaćanje osjećaja, otvoren razgovor, utjehu te pomoć djetetu da razmisli što može učiniti kada ga emocije preplave. Takav pristup pruža mu priliku da s vremenom razvije vlastite načine suočavanja s neugodnim osjećajima.

Jednako je važno ostaviti prostor i za odgovor koji odrasli možda ne žele čuti. Ako dijete zna da smije reći da je ljutito na roditelja, da ga je nešto povrijedilo ili da se ne slaže s nekom odlukom, bez straha da će zbog samog osjećaja biti posramljeno ili odbačeno, veća je vjerojatnost da će naučiti govoriti o onome što proživljava.

Cilj zato nije odgojiti dijete koje nikada nije ljutito, tužno, glasno ili nezadovoljno. Važnije je da dijete nauči prepoznati što osjeća, da zna da o tome može govoriti i da postupno nauči kako se s tim osjećajima nositi. Ponekad upravo dijete koje odraslima zadaje najmanje briga treba pitanje koje mu se možda ne postavlja dovoljno često: "Kako se stvarno osjećaš?"