MARIA Grazia "Lella" Lombardi bila je talijanska vozačica automobilističkih utrka koja je ostavila neizbrisiv trag u svijetu motosporta. Rođena 26. ožujka 1941. godine u Frugarolu u Italiji, Lombardi je postala poznata kao jedina žena koja je osvojila bodove u povijesti Svjetskog prvenstva Formule 1. Tijekom svoje karijere natjecala se u 17 utrka Grand Prixa.

Lella Lombardi odrasla je u malenom talijanskom mjestu Frugarolo u regiji Pijemont. Njezin otac bio je mesar, a prvi posao dobila je kao dostavljačica za obiteljsku mesnicu. Upravo je vožnja dostavnog kombija probudila njezinu strast prema automobilima i utrkama.

Isprva njezin otac nije podržavao njezinu želju za automobilizmom, ali promijenio je mišljenje nakon što je Lella osvojila drugo mjesto u utrci 1968. godine. Svoju trkačku karijeru započela je u kartingu, a 1965. godine kupila je svoj prvi trkaći automobil i počela se natjecati u Formuli Monza. Brzo je napredovala do Formule 3, gdje je 1968. godine pokazala izniman talent.

Godine 1974. potpisala je ugovor za momčad Shellsport-Luxembourg Lola u Formuli 5000, gdje je završila četvrta u ukupnom poretku. Paralelno je pokušala ući u Formulu 1, ali se nije kvalificirala za utrku s privatnim Brabhamom koji je podržavao Talijanski automobilski klub. No iste godine upoznala je talijanskog grofa Vittorija Zanona, koji joj je pružio financijsku podršku za ulazak u Formulu 1.

Karijera u Formuli 1

Lombardi je debitirala u Formuli 1 1974. godine na Velikoj nagradi Velike Britanije, ali se nije kvalificirala za utrku. No već sljedeće sezone 1975. pridružila se momčadi March Engineering, vozeći cijelu sezonu uz financijsku podršku tvrtke Lavazza Coffee Company.

Vrhunac njezine karijere dogodio se na Velikoj nagradi Španjolske 1975. godine, gdje je postala jedina žena u povijesti Formule 1 koja je osvojila bodove. Utrka je bila prekinuta nakon 23 kruga zbog strašne nesreće u kojoj je Rolf Stommelen izgubio kontrolu nad bolidom, prešavši na drugu stranu staze i usmrtivši pet osoba. Budući da se utrka nije vozila do kraja, prema pravilima su dodijeljeni polovični bodovi. Lombardi je završila na šestom mjestu i osvojila pola boda, što ju je učinilo jedinom ženom u povijesti Formule 1 koja je to uspjela postići.

Te iste sezone ostvarila je i sedmo mjesto na Velikoj nagradi Njemačke na Nürburgringu, što je bio još jedan impresivan rezultat. Na Velikoj nagradi SAD-a na stazi Watkins Glen imala je priliku voziti za momčad Williamsa, ali je odustala prije starta zbog kvara na motoru.

Godine 1976. ostala je u momčadi March Engineering, zajedno s Vittoriom Brambillom i Hans-Joachimom Stuckom. Sezonu je započela 14. mjestom na Velikoj nagradi Brazila, ali ju je momčad kasnije zamijenila Ronniejem Petersonom. Prešla je u RAM Racing, gdje joj je najbolji rezultat bio 12. mjesto na Velikoj nagradi Austrije.

Uspjesi izvan Formule 1

Osim natjecanja u Formuli 1, Lombardi se okušala i u drugim automobilističkim disciplinama. Postala je izuzetno uspješna u utrkama sportskih automobila, gdje je ostvarila značajne pobjede. Godine 1979. osvojila je 6 sati Perguse i 6 sati Vallelunge. Također se četiri puta natjecala u utrci 24 sata Le Mansa, a najbolji rezultat ostvarila je 1976. godine u Lanciji Stratos Turbo, završivši na 20. mjestu.

Lombardi je 1974. godine postala prva žena koja se kvalificirala i natjecala na Race of Champions u Brands Hatchu, gdje je završila na 14. mjestu u Lola-Chevroletu. Godine 1975. ponovno se kvalificirala, ovaj put u March-Fordu, ali je odustala nakon 20 krugova.

Lombardi se 1977. godine okušala i u američkom NASCAR prvenstvu, natječući se u utrci Firecracker 400 na stazi Daytona International Speedway. Bila je jedna od tri žene u utrci, uz Janet Guthrie i Christine Beckers, te je završila na 31. mjestu.

Lombardi se povukla iz utrkivanja 1988. godine, a već sljedeće godine osnovala je vlastiti trkački tim Lombardi Autosport. Preminula je 3. ožujka 1992. u Milanu od raka dojke.