DOK SAM neki dan u kinu promatrao kako se stražnja dvorišta kuća u Hrastovoj ulici pretvaraju u jurski park, palo mi je na pamet kako baš i nije pametno imati kuću u ulici u čijem se nazivu spominje stablo. Dobro se sjećamo "Strave u Ulici brijestova", nismo zaboravili ni što je bilo u "Kući u Ulici borova", evo sada i kuršlusa na "Kraju Hrastove ulice" ("The End of Oak Street"), a ni u domovini nije mnogo bolje, pa smo već kao klinci čitali Matošecov "Strah u Ulici lipa".

Nije, međutim, neoriginalni naslov jedino što je neoriginalno u "Kraju Hrastove ulice". Ovaj amalgam gotovo svih žanrova koji vam padnu na pamet - akcijski film, pustolovni film, horor, ZF, fantasy, film katastrofe, monster movie, obiteljska drama, komedija - kao da je izrastao iz kakvog škartiranog Spielbergovog projekta, ili više njih skrpanih u jedan. Nije jedina referenca očiti "Jurski park", već se u "Kraju Hrastove ulice" mogu nazrijeti i utjecaji filmova iz Spielbergove produkcije, poput "Povrataka u budućnost", "Gremlina" ili "Poltergeista".

Pa, tko je onda kopao po Spielbergovom laptopu i restorao iz Recycle Bina napuštene projekte? Odgovor neće biti težak čak ni tek prosječno upućenima: dežurni sumnjivac je uvijek isti, J.J. Abrams, ludo uspješni i utjecajni holivudski producent i redatelj koji je godinama upravljao najvrednijim filmskim franšizama kao što su "Zvjezdane staze" i "Ratovi zvijezda", ali i filmaš koji u svojim filmovima čestoposeže za Spielbergovim tropima, možda najefektnije u filmu "Super 8", koji je Spielberg i producirao.

U "Kraju Hrastove ulice" Abrams se ponovno našao u ulozi producenta, dok je režiju povjerio Davidu Robertu Mitchellu, zasad najpoznatijem po hororu "It Follows" iz 2014. godine.

Dinosauri u mirnom predgrađu

Početkom osamdesetih, točnije 1982. godine, iste one u kojoj se u kinima pojavio "E.T.", jedna sasvim obična, no ne i posve harmonična obitelj iz američke suburbije živi idiličnim životom kakvim već žive sasvim obične obitelji u američkim predgrađima, ili makar u Spielbergovim filmovima o američkim predgrađima, sve dok ih jedne kišne noći ne probudi jarko bijelo svjetlo u dvorištu, a sljedećeg jutra otkriju kako je njihova mirna ulica napučena prethistorijskim bićima, istim onakvima, samo malo vjernije i tehnološki uvjerljivije generiranima, kakva smo upoznali u "Jurskom parku" i "Jurskom svijetu".

Preostali dio filma ispunjen je scenama u kojima se nuklearna obitelj - sastavljena od mame (Anne Hathaway), tate (Ewan McGregor), kćeri (Maisy Stella), sina (Christian Convery) i psa Starbucka - bori za preživljavanje među opakim pterosaurima, pernatim velociraptorima, spinosaurima, te drugim, manje poznatim prethistorijskim beštijama, među kojima special mention zaslužuje debitantica u igranom filmu, golema bijela zmija titanoboa.

Film bez velikih pretenzija

Mitchell najveći dio filma realizira dinamično, maštovito i, povremeno, duhovito, no kad na red dođe objašnjenje misterija, taj isti Mitchell se u ulozi scenarista lijeno oslanja na teoriju o crvotočini koja je ovdje primijenjena selektivno i ne sasvim logično. Upuštanje u daljnje objašnjavanje brzo bi nas odvelo u spoilanje pa ćemo ovdje ipak stati.

Najveća prednost ovog filma u odnosu na većinu aktualne konkurencije među ZF spektaklima i filmovima katastrofe ujedno je i njegova najveća mana, a to je odsustvo bilo kakvih pretenzija osim pružanja puke zabave. U vrijeme hiperpretencioznih megaprodukcija poput "Dine", "Dolaska" ili "Interstellara", u kojem čak i Abramsov idol poseže za turbo pretencioznim projektima poput "Dana razotkrivanja", ovakav se eskapistički pristup čini opuštenijim i poštenijim.

Ono što Abramsove filmove čini tako privlačnim nije velika ambicija, već uvjerenje s kojim su napravljeni. Ma koliko ponekad bili bedasti i infantilni, a "Kraj Hrastove ulice" to povremeno zaista jest, Abrams im pristupa s punom predanošću i golemim entuzijazmom. I to daje rezultat.

Anne Hathaway kakvu ne poznajemo

Kako je lišen bilo kakvog društvenog i političkog konteksta, jedino dramsko tkivo koje mu preostaje je dinamika koja se događa unutar obitelji, a ona je ovdje ipak ponešto drugačija nego što smo navikli kod Spielberga. Ovdje je majka ta koja isprva traži prostor i slobodu da se izrazi pa je suprug čak optužuje da razara obitelj, no iznenadna provala prethistorije u njihovu dnevnu sobu sa sobom će pomesti i patrijarhat te dovesti do velikog obrata u ključnim funkcijama likova.

Pater familias se neće baš proslaviti pa će ulogu posljednje linije obrane obitelji preuzeti majka koja će se preko noći od frustrirane kućanice prometnuti u akcijsku junakinju.

Anne Hathaway već drugi put u kratkom vremenu gledamo u za nju neočekivanim ulogama, nakon Penelope koja u "Odiseji" odbija biti mila i draga kakva Hathaway obično jest, evo je sada u ulozi heroine. Ta joj uloga možda ne stoji tako dobro kao inače podjednako umiljatoj kolegici Emily Blunt ("Sicario", "Mjesto tišine"), ali svejedno je funkcionalna i prilično efektna dok u majici na bretele tamani dinosaure.

Njezin partner Ewan McGregor ovdje se morao zadovoljiti tek funkcijom sidekicka, što je napravio dosta simpatično i s dozom humora.

Kad se zbroje plusevi i minusi, "Kraj Hrastove ulice" uspijeva ostati u blagom plusu, riječ je o prilično krvavoj kino-razbibrizi koja je u prvom redu namijenjena djeci i mladima, no ni starijima koji još uvijek pate za filmovima iz osamdesetih ne bi trebala biti mrska.

Ocjena: 3/5