BADNJAK je u mnogim zemljama večer s jasnim pravilima - često postna, simbolična i strogo vezana uz tradiciju. No što se ide zapadnije i dalje od katoličkog okvira, to pravila postaju fleksibilnija, a ponekad i potpuno nepostojeća.

U Europi je riba i post

U velikom dijelu Europe Badnjak je i dalje dan kada se jede riba ili laganija hrana. U Italiji je poznata La Vigilia i tradicija Feast of the Seven Fishes, večera koja uključuje više ribljih jela - od bakalara (baccalà) do školjki i lignji. U Španjolskoj i Portugalu također dominira riba, često bakalar, dok se u Poljskoj jede Wigilia, večera s točno 12 jela bez mesa, među kojima su juha od cikle, pierogi i riba.

U Njemačkoj i Austriji Badnjak je često vrlo jednostavan: kobasice s krumpir salatom, jelo koje se jede brzo i praktično, jer je glavni fokus na Božiću.

U Americi nema pravila - osim na Božić

U Sjedinjenim Američkim Državama Badnjak nema jasno definiranu prehrambenu tradiciju. Razlog je jednostavan: zemlja je sastavljena od useljenika koji su sa sobom donijeli vlastite običaje. Katoličke obitelji talijanskog porijekla često zadržavaju tradiciju riblje večere, dok druge obitelji Badnjak doživljavaju tek kao uvod u Božić - bez posebnog jelovnika.

U SAD-u Badnjak za mnoge nema ritualnu težinu kakvu ima u Europi, pa se često jede ono što je najpraktičnije - naručena hrana, pizza, kineska kuhinja ili jednostavni ostaci od ranije. U urbanim sredinama to je nerijetko večer za izlazak ili neformalno druženje, a ne za simboličan obiteljski obrok.

Za razliku od Hrvatske i većeg dijela Europe, u SAD-u je Božić, a ne Badnjak, središnji dan blagdanskog objedovanja. Tada se poslužuju pečena puretina, šunka, pire krumpir, zeleni grah, kukuruzni kruh i razne pite, poput one od bundeve ili pekana. Badnjak je, u tom kontekstu, tek “večer prije” - bez simbolike posta i bez obaveznih jela.

Dok se u mnogim dijelovima svijeta Badnjak i dalje jede s poštovanjem prema tradiciji, u Americi je on prije svega - fleksibilan. I upravo u tome leži razlika: dok se u Europi Badnjak jede “kako treba”, u SAD-u se jede kako tko želi. I nitko se zbog toga ne osjeća krivim.