U SURADNJI s Yugopapirom donosimo članak iz 1976. godine u kojem je dvoje mladih ispričalo zašto su postali svećenik i časna sestra.

Veljača 1976: Mladi je svećenik čudna biljka - bavi se sportom, promatra djevojčice, ne pridržava se slijepo propisa, ide čak i na radne akcije... Ali se i koleba, htio bi skinuti svoju mantiju i ne može podnijeti da ga gledaju sa sažaljenjem...

Mlada opatica: Mislila sam da ću zaboraviti ono što me muči, da ću se više baviti tuđim brigama, pomagati ljudima - ali, moji me problemi još tište...

ON: Da me prije nekoliko godina netko upitao zašto sam se opredijelio za poziv svećenika, mogao bih sebe braniti s mnogo uvjerenja i sigurnosti. Danas više ne znam...

Kako si se uopće odlučio za taj poziv?

O tome sam samostalno odlučio. Ne sjećam se da su me roditelji nagovarali. Jednostavno, došlo je to nekako spontano. Živio sam na selu, a osoba koja mi je najviše imponirala u djetinjstvu bio je naš seoski svećenik. Zavolio sam ga, on mi je postao najbliži prijatelj. Sasvim je prirodno da mi je u tim godinama bio potreban uzor. Išao sam najprije u osnovnu školu, zatim sam prešao u sjemenište, gdje sam pohađao klasičnu gimnaziju.

Kako je djelovala na tebe ta promjena sredine?

U početku sam bio presretan. Mislio sam samo na to da ostvarim svoj san, da jednog dana postanem svećenik. Profesori su mi bili divni ljudi, obrazovani...

Pa, ipak, nisi mogao često izlaziti, viđati svoju obitelj...

Živio sam dosta mirno, povučeno... Kad sam želio, mogao sam dobiti dozvolu za izlazak. Imao sam prilike posjećivati obitelj, otići u kino. Ali ni u sjemeništu nije bilo tako tmurno kako neki ljudi to zamišljaju. Mnogo smo učili, ali smo imali i slobodnog vremena. Bavili smo se raznovrsnim sportovima, imali smo svoja vlastita igrališta, čak i malo kino. Ponašali smo se kao i svi mladi ljudi, voljeli smo šalu i zabavu...

Znali ste da vas u budućem pozivu očekuju mnoga odricanja, disciplina i kućni red sigurno su bili stroži nego u "civilnim" školama...

Istina, postojali su kruti propisi, ali mi smo se uvijek nekako znali snaći i olakšati sebi život. Učili su nas da živimo skromno i skrušeno, ali u prirodi je mladog čovjeka da se zabavlja i raduje...

Ljubavno pisamce

Kako ste vi mladići podnosili život u zatvorenom?

Svi smo mi bili dobri vjernici, ali to nas nije sprečavalo da se katkad ogriješimo o propise. Zanimljivo je da se odmah do naše škole nalazila ženska gimnazija. Stariji mladići krišom su s prozora promatrali djevojčice. Jedan od njih je čak pokušao preko zida proturiti pisamce djevojci u koju se zaljubio. Nažalost, uhvatili su ga na djelu ...

I onda?

Naši su učitelji imali razumijevanja, shvaćali su naše sitne slabosti, iako ih nisu opravdavali. To je bio kao neki prešutni sporazum.

Da se nisi i ti zaljubio u neku djevojčicu iz susjedne gimnazije?

Ne, bio sam još premlad. Ali kasnije, kad sam počeo studirati, onda sam se zaljubio. Volio sam tu djevojku šest godina, sve dok se nisam zaredio. Onda smo morali prekinuti našu vezu. Ona se kasnije udala za drugog. Možeš misliti kako mi je sve to teško palo. O tome sam s njom otvoreno razgovarao. Ona je znala koliko se želim posvetiti svećeničkom pozivu, i nije me od toga odvraćala.

Ljubav te nije pokolebala u tvojoj odluci?

U to vrijeme nisam se usuđivao o tom ni razmišljati. Dileme nije bilo. Znao sam da se kao svećenik neću smjeti ženiti, da neću moći imati svoju obitelj. Rastanak je bio neminovan.

Uzaludna žrtva

Nisi li se bunio protiv takvih crkvenih propisa koji te sprečavaju da ostvariš ono što je prirodno i dostupno svakom čovjeku?

Onda ne, ali kasnije sam učio na vlastitom primjeru. Čini mi se da žrtvujući svoju ljubav i budući obiteljski život nisam ništa postigao.

Znači li to da si protivnik celibata?

Odluku o tom hoće li se ženiti ili ne trebalo bi dati svećenicima na izbor, da sami odluče. Smatram da bi to bilo mnogo humanije...

Bi li to mogao biti jedan od razloga zbog kojeg bi napustio svoj poziv?

Teško je to reći. Ja sam ipak sačuvao neka svoja uvjerenja. Napokon, studirao sam teologiju, na neki sam se način cijeloga života za to pripremao, iako smatram da moji interesi nisu ograničeni. Završio sam likovnu akademiju, a sada studiram na filozofskom fakultetu. Dosta sam i putovao... Htio bih reći da usprkos svome pozivu nisam, na primjer, proveo čameći među četiri zida, kako to neki zamišljaju. Bio sam čak i na omladinskim radnim akcijama.

A kako sada živiš?

U samostanu sam. Studiram, a obavljam i svoje vjerske dužnosti. Izlazim među ljude, ne zatvaram se u četiri zida. Ali moram živjeti skromno, nije mi dopušten neki viši standard.

Živiš li uistinu skromno?

Prilično. Ima nas pedeset u tom samostanu. I nekoliko časnih sestara. One, naravno, žive u odvojenom dijelu zgrade. Brinu se o nama, peru, čiste, pospremaju... obavljaju dužnosti služavke. Za razliku od nas svećenika, njihov je život mnogo sumorniji.

Zašto?

Mi se, izgleda, znamo bolje snaći u životu.

Tako što vješto zaobilazite propise?

Naši propisi i nisu tako kruti kao što su nekada bili. Uostalom, njih donosi ili jedan čovjek ili nekolicina ljudi, a oni nisu nepogrešivi. Čovjek se ne mora slijepo pridržavati propisa, najveći dio odgovornosti ipak je prepušten savjesti pojedinca. A kad se oslanjate na svoju savjest, onda puno i razmišljate. Ne mogu ništa sa sigurnošću tvrditi, ali se ipak kolebam. Dovoljno sam mlad da izmijenim način života, ako ikad zaželim vlastiti dom, ženu i djecu.

ONA: Bila sam usidjelica

Pitaš me kako sam postala opaticom? Tu nema mnogo toga za reći. Mislim da je to human poziv.

Ima još mnogo drugih humanih poziva. Zašto si se odlučila baš za taj?

Tako, došlo je to samo po sebi. Prešla sam već dvadesetu godinu, a nisam se udala... Onda su moji rekli da je najbolje ovako. Bila sam uvijek dobra djevojka, mirna. Nisam htjela da se o meni svašta priča. Nije ugodno biti usidjelica u malom mjestu.

Ali ti si još uvijek mlada...

Osim toga, nisam baš bila zadovoljna životom u obitelji. Mislim da nisam bila naročito sretna.

A jesi li sada sretna?

Ovo je human poziv. Morala bih zaista biti zadovoljna što pomažem ljudima. Međutim, osjećam se prilično beskorisnom. Radim uglavnom kućne poslove, koje sam i u svom domu obavljala. Neko vrijeme sam njegovala neke starije ljude, bolesnike. Sada se brinem za red u samostanu...

Izlaziš li?

Da, kad moram. Ali ne prečesto... Ima nas nekoliko koje se brinemo za red. U samostanu ima mnogo svećenika, a nas je malo. Imamo dosta posla. Mogla bih češće izlaziti da hoću, ali smatram da to nije u redu.

Zar ti ne nedostaje razonode?

Mislim da se zabave moram kloniti. Na to treba zaboraviti, ako se želim ozbiljno posvetiti svom pozivu. Ipak, to mi teško uspijeva...

Jesi li ikad pomišljala na daljnje obrazovanje?

Mislim da ne bih željela studirati. Ovdje u samostanu ima mnogo mladih koji studiraju. Ali to nije za žene. Ne lažem, ima i onih koje žele i mnogo učiti. Ja nisam za to. Smatram da je za ženu najvažnije da ima obitelj.

Potajna nada

Ali tvoj poziv te u tome sprečava.

U svom mjestu nisam imala priliku udati se. Ali, znam da je bilo nekoliko slučajeva da su opatice odlazile iz reda i kasnije osnivale svoju porodicu. I ja se potajno nadam tome...

Znači li to da si se zaredila samo iz razočaranja što nisi u životu uspjela ostvariti svoje želje?

Ne samo zato, to ne bi bilo pošteno od mene. U stvari, mislila sam da ću tako zaboraviti ono što me muči. Mislila sam da ću se više baviti tuđim brigama, pomagati ljudima. Ali me moji vlastiti problemi još više tište. Valjda zato što nisam dovoljno jaka i što ne mogu zaboraviti da sam žena. Nadam se da ću jednog dana ipak otići iz samostana. Za sada mi je dobro. Ne bih mogla podnijeti da živim sama, ni da me kod kuće gledaju sa sažaljenjem.

(Tina, 1976.)