DOMINIK (16) voli igrati košarku. I, doista mu dobro ide. No, zabijanje "trica" nema mu baš neku čar ako lopta, kada prođe kroz koš, ne zatrese mrežicu i ne proizvede onaj karakterističan zvuk. Dominik je, usto, dijete s autizmom pa mu sitnice, poput tog zvuka koji proizvodi mrežica na košu, neizmjerno znače.

No, na košarkaškom terenu pokraj Osnovne škole Luka u Sesvetama, u čijoj blizini Dominik i živi, netko je s koševa skinuo mrežice pa su ovaj dječak i njegova majka morali ići čak do terena na Maksimiru, jer je to jedino mjesto na kojem sa sigurnošću znaju da će mrežica biti na košu.

Galerija

"Stalno ide na koš. Prepoznali smo da ga to veseli i ispunjava. I što je najvažnije, da mu to pomaže kad mu je teško. Neprocjenjiv je osmijeh mog sina kada ubaci loptu u koš, kada vidi da je prošla i čuje zvuk. Tek tada zna da je pogodio. To je dio autizma", objašnjava nam majka Nikica Matacun.

Dečki iz kvarta uzeli stvar u svoj ruke

Osim što mu košarka pruža sreću i zadovoljstvo, već mu je i "trening" ušao u rutinu. "Dodo ima svoju torbu, u nju spremi loptu i svojim triciklom, koji smo potpuno prilagodili njemu, ide na taj mali teren u blizini kuće", dodaje. No, u posljednje vrijeme - nije to to. Jer nema mrežica.

Za cijelu je priču, preko medija, čula i ekipa dečkiju iz kvarta. Filip i Marko Škrlec, Petar Jukić i Luka Breškić odlučili su pomoći Dodi i "popravljanje" košarkaškog terena uzeti u svoje ruke. Njima, spominju, ovo nije prva ovakva akcija jer su ranije uredili i košarkaško igralište kod Gimnazije Sesvete, ali i organzirali humanitarnu akciju za ljude kojima je kuća izgorjela u požaru.

"Nije nam bilo teško skupiti se. Vidjeli smo da su se mnogi pokušali uključiti, no kada smo vidjeli da tu vladaju interesi i da se prije kretanja u akciju postavlja milijun pitanja poput čije je igralište, na čijem je zemljištu... odlučili smo se u tri dana organzirati i to napraviti", govori nam Filip.

Plan im je bio, dodaje, postaviti mrežice na koševima i ofarbati igralište, no kada su došli, vidjeli su da je netko mrežice već stavio. "Tko god da je to napravio, želimo im se ovim putem zahvaliti. Nažalost, te mrežice često pucaju i kradu se", spominje pa kazuje da su Dominiku poklonili novi par mrežica koji su kupili, za svaki slučaj, ako ove netko ponovno skine.

Vrijedna je ekipa tako u svega dva sata i sto eura materijala, kažu, odradila cijeli posao. "To su jako dobri dečki. Bili su stvarno pažljivi. A Dodo? Bio je u centru igrališta, gledao oko sebe i smiješio se. Sigurna sam da je bio sretan, iako ne može govoriti. Sve je pokazao svojim ponašanjem. Osjetila sam da je shvatio da su se ljudi okupili baš zbog njega", kaže pak majka Nikica.

"Ne postavljamo granice, idemo dan po dan"

Košarku ovoga puta sa 16-godišnjakom ekipa ipak nije zaigrala, drugi će put. "Dodo ima svoju rutinu. Došao je, ubacio loptu i nastavio dalje. Kod autizma se rutina mora poštivati", govori majka Nikica pa ističe koliko je važno ispuniti mu dan. U tome mu sport jako puno pomaže. Inače, nježan je i privržen dečko, dodaje majka, a sve one koji ga s osmijehom pozdrave veselo počasti jednom "peticom".

"On ima svoj svijet, ali mi se trudimo da bude sretan. Ne postavljamo nikakve granice, idemo dan po dan", poručuje majka. U svemu tome uvelike će im pomoći i ova hvalevrijedna akcija ekipe iz kvarta, koji su jedno nedjeljno poslijepodne, umjesto na kavi, odlučili provesti pomažući Dodi.

"Lijepo je bilo vidjeti Dominika. Djeca s autizmom su Božiji poklon i prekrasno je razveseliti takvo dijete. Mislim da kroz ovakve akcije možeš naučiti jako puno, a najvažnije je - pomoći drugima. Naše Sesvete su kvart u kojem odgoj u vjeri ima veliku ulogu i pomaganje potrebitima je vrlo važno, samo mislim da su se ljudi malo udaljili jedni od drugih", spominje Filip.

Male geste nekome znače puno

I mladići, ali i majka Nikica, smatraju kako ovakve male geste, koje nekome znače jako puno, svatko može učiniti. "Nisam se ovome nadala. Voljela bih da ljudi više primjećuju jedni druge, da se vrati ljudskost i da pomognemo kada god možemo", govori Nikica.

"Inače ne volimo o takvim akcijama i, općenito, takvim stvarima pričati u medijima. Ne volimo se pokazivati jer mislimo da to nije cilj, a i nekakva promocija nam stvara samo nervozu, ali nadamo se da ćemo potaknuti ljude u ovakve, male, ali za nekoga velike projekte", zaključuje Filip.

Atmosfera je toga dana, poručuje majka Nikica, bila posebna. "Dominik je svima davao 'petice', nekome i pusu. Baš se vidjelo da mu sve jako puno znači. Neizmjerno sam zahvalna i sretna", zaključuje majka, koja nam je, usto, poslala i Dodinu fotku kako sada uživa u gađanju koševa (s mrežicom) u svom kvartu, na svom omiljenom igralištu, u blizini doma. A sve zahvaljujući marljivim dečkima iz kvarta.