FEJSOM i ostalim mrežama šeraju se pjesme Miše Kovača, svi njegovi najveći hitovi: Ostala si uvijek ista, Dalmacija u mom oku, Proplakat će zora, Ako me ostaviš, da sad ne nabrajam cijeli katalog kojega bi publika na njegovim koncertima napamet otpjevala dok bi on stajao i držao ruke uvis. Koliko god da nam se ukusi razlikuju, mogao bih im se i ja pridružiti u tom zdušnom pjevanju, posebno onih pjesama koje su se pojavile još u mom djetinjstvu.

Ovdje ipak izdvajam tri prilično različite stvari iz njegovog ranog repertoara, one koje mi danas, nakon sveg mojeg glazbenog sazrijevanja, najbolje leže.

Mišo pjeva blues

Nakon što je već s prvim albumom postao velika zvijezda zabavne glazbe, Mišo je dvije godine kasnije izdao i drugi album pod nazivom Portret. Već je imao one svoje legendarne brkove kojima je prikrivao ožiljak što ga je zaradio u umalo tragičnoj automobilskoj nesreći kraj Zadra 1971.

Hitovi s tog albuma bili su Bijela lađa, Balada o zelenim očima, Ne idi, ne idi, ali znam da prije svega znate onu neizostavnu Odvest ću te na vjenčanje.

No, tamo negdje pred kraj B strane, nalazi se i prilično drugačija pjesma koja već svojim naslovom odaje stil neobičan za Mišu - Ponoćni blues. A neuobičajena je i za autora i glazbe i teksta Đorđa Novkovića, koji je već na prvom albumu Miši podario par jakih hitova. Doduše, imao je Novković i nešto staža u ranim Indexima, tako da se tu naučio drugačijim glazbenim stilovima.

Radi se o sasvim solidnoj blues pjesmi (u pomalo rijetkom B duru), za koju, nažalost, nisam uspio naći tko ju je izveo. Gitara, klavir, puhači - i prateći bend u cijelosti - odlično su znali svoj posao, šteta da o njima nemamo pisani trag.

"Ljubi me, ljubi kao nikad prije, 
grli me, nek me tvoje tijelo grije,
neka svira još ova muzika 
jer te ludo ludo ludo želim ja."

Mišo pjeva blues-rock

Godinu dana nakon drugog albuma, Mišo izdaje i uspješnu longplejku Mi smo se voljeli. Album započinje pomalo iznenađujuće s funky taktovima naslovne pjesme. Naravno, to je i dalje i prije svega Mišo, s Novkovićem i Šarcem kao glavnim autorima, s melodijama nadahnutim talijanskom kanconom i tadašnjom pop glazbom. Ali je zvuk bio nešto moderniji, ima tu i koketiranja sa soulom, poput kratke i efektne Otvori srce.

Bend koji se okupio oko Miše bio je valjda najbolje što se u tadašnjoj Jugoslaviji moglo naći. Na gitari je Dragi Jelić (tada iz YU Grupe), saksofon svira sjajni slovenski glazbenik Jože Doblekar (September), na bubnjevima je Ratko Divjak iz grupe Time - odakle je i vrhunski klavijaturist Tihomir Pop Asanović (kojima će se uskoro i Jelić pridružiti). Upravo Asanović aranžira još jedan Novkovićev izlet u svijet bluesa, i to nešto rockerskijeg bluesa, u pjesmi Pjeni se more. S pravom, rasnom gitarskom solažom, dostojnom tada najjačih bendova. Jedino mi je ostalo nepoznato ime bas gitarista, šteta da njega nitko nije zapisao.

Ovi vrhunski svirači očito su nadahnuli Mišu da pruži jednu od svojih najjačih vokalnih izvedbi.

"Ludo ludo more volim te do dna
luda, luda pjesmo valova i sna
nosi me ti, nosi me ti
more - pjesma moja."

Bonus pjesma

Na moju žalost, Mišo više nikada nije napravio ovako hrabre izlete u svijet bluesa i rocka (i pomalo funkyja i soula), ostao je vjeran svom provjerenom receptu i onim pjesmama koje doslovni milijuni njegovih obožavatelja znaju naizust. Shvaćam taj njegov odabir jer, pošteno govoreći, nije se moglo živjeti od bluesa.

Taj svoj najposebniji album Mi smo se voljeli završio je ipak u nešto drugačijem stilu od onoga na kojega nas je naviknuo, s pjesmom za koju je glazbu napisao Arsen Dedić, a riječi Zvonimir Golob. To je već punokrvna francuska šansona, nažalost, i ona je ostala zaboravljena, iako ju je Mišo otpjevao svim srcem, možda na svojoj najvišoj vokalnoj razini.

"Zašto uvijek u početku
Ima tužan okus smrti?
Kao da smo na svršetku
Sve se vrti, sve se vrti"

Ja bih se s tom pjesmom oprostio od Miše.