SVE JE VIŠE žena koje su se odvažile i uspjele u poslovima za koje se godinama vjerovalo da su rezervirani samo za muškarce. Da se poslovi ne bi trebali dijeliti na muške i ženske, dokaz je i priča naše mlade sugovornice iz Novske koja je bila uporna i ostvarila svoje snove.

Barbara ima samo 20 godina i strojovotkinja je koja upravlja teretnim vlakovima u tvrtki ENNA Transport, koja se bavi željezničkim cargo prijevozom. Sve potrebne ispite položila je vrlo uspješno i već se dokazala na najzahtjevnijim dionicama u Hrvatskoj.

Na ovu mladu ženu u njezinoj su tvrtki vrlo ponosni, a njena odvažnost može biti inspiracija mnogima.

"Moja obitelj je ponosna iako se još nisu sasvim priviknuli na to''

Barbara nam odmah u početku govori kako ni sama nije sigurna može li objasniti kako se rodila ljubav prema vlakovima. ''Možda iz znatiželje. Zanimalo me tko vozi vlakove, počela sam na to obraćati pažnju i pomalo se javila ideja, a zatim i želja da bih možda i ja mogla probati tako nešto'', objašnjava.

Podrška obitelji nije izostala, no otkriva nam i kako se ideja nije svidjela baš svima u početku. "Kada sam kod kuće rekla da bih upisala srednju željezničko-tehničku školu, i to još za strojovođu, svi su bili protiv. Smatrali su da to nije za mene i da bih trebala upisati gimnaziju, što sam po ocjenama i mogla. Bila sam dosta tvrdoglava i na kraju mi nisu htjeli ništa braniti i podržali su me da upišem ono što želim.

Danas kada kažem da sam strojovođa i da vozim teretne vlakove, moja obitelj je ponosna iako se još nisu sasvim priviknuli na to'', govori nam kroz smijeh.

''Osjećam se moćno kada upravljam tim velikim, snažnim strojem''

Barbara nam objašnjava kako u ovom poslu treba položiti ispit za svaku vrstu lokomotive. Sam proces obuke prije ispita traje oko 6 mjeseci, a sastoji se od teoretskog ispita i praktičnog dijela, tj. vožnje, slično kao autoškola.

Naša sugovornica položila je ispite i može voziti dvije vrste lokomotiva – Siemens Vectron i Bombardier Traxx AC2, koje spadaju među najmodernije višesustavne električne lokomotive u Europi.

''Kada je lokomotiva višesustavna, znači da može prometovati kroz više zemalja u kojima su različiti električni sustavi'', brzo nam pojašnjava te dodaje: ''U planu mi je položiti i za ostale serije lokomotiva u floti ENNA Transporta kao što su Traxx AC3 i Vossloh.'' Ova nevjerojatna mlada žena vozi sve dionice u Hrvatskoj od Rijeke do Gyekenyesa i Šida. 

Govori nam i kako su vlakovi koje vozi ENNA Transport u prosjeku teški oko 1600-1700 tona, ali nije rijetko da imaju i više od 2000 tona. Pitamo kakav je osjećaj upravljati tako teškom kompozicijom.

''Osjećaj je nevjerojatan! Osjećam se moćno kada upravljam tim velikim, snažnim strojem. Strojovođa uvijek treba biti svjestan i težine i dužine svoga vlaka zbog mnogo razloga, iako je samo upravljanje lokomotivom gotovo isto'', priča nam te dodaje kako najviše voli voziti Vectron.

Prvu samostalnu vožnju odradila je na najzahtjevnijoj dionici u Hrvatskoj

Zanimalo nas je i kako je izgledala njena prva samostalna vožnja i je li u nekom trenutku osjetila strah.

''Moja prva samostalna vožnja bila je u 11. mjesecu prošle godine i bila je noćna. Noćne vožnje su, razumljivo, zahtjevnije od dnevnih. Vozila sam vlak dugačak 520 metara i težak oko 1000 tona, od zagrebačkog Ranžirnog kolodvora do Rijeke - Brajdice. Bilo je to vatreno krštenje jer je bilo i kiše i magle.

Inače, baš ta dionica smatra se najzahtjevnijom u Hrvatskoj jer se na dijelu pruge od Brajdice do kolodvora Lokve u Gorskom kotaru nalazi, koliko mi je poznato, najveći nagib željezničke pruge u Europi – čak 29 promila. Vi trebate taj dugački, teški vlak popeti ili spustiti po tom nagibu, ponekad i po kiši, snijegu ili buri. Ponekad na nagibu treba i stati i ponovno krenuti. Uspjela sam odraditi cijelu smjenu sama bez ikakvih problema i mogu reći da me nije bilo strah'', prepričava nam mlada strojovotkinja.

''Ženama je u ovom poslu sigurno teže. Postoji sumnja hoćemo li to uopće moći odraditi''

U Hrvatskoj tek nekoliko žena vozi putničke vlakove, a naša je sugovornica prva žena koja vozi teretni vlak. Pitamo je misli li da je ženama još uvijek teže dobiti posao u ovoj struci.

''Ženama je u ovom poslu sigurno teže. Postoji sumnja hoćemo li to uopće moći odraditi, što ako se dogodi neki kvar ili nešto neočekivano (ali to se može dogoditi i događa se bilo kome, neovisno o spolu, iskustvu ili godinama) pa sve do onih praktičnih problema – kako će žena otići na WC kad WC-a nema.''

Kaže i kako se sretala s predrasudama zbog toga što je žena prilikom prvih razgovora za posao. ''Kada sam išla na razgovor za posao, jako puno ljudi mi je reklo da žena ne može voziti teretni vlak i da privatne tvrtke sigurno neće zaposliti ženu kao strojovođu. Mnogi mi ni danas ne vjeruju kada kažem da vozim teretni vlak. A evo me!''

Naša sugovornica posao je dobila u tvrtki ENNA Transport i jedina je strojovotkinja. Sretna je, kaže, jer je dobila priliku i povjerenje. Za svoje kolege ima samo riječi hvale i kaže kako ni u jednom trenutku nije imala neki problem ili loše iskustvo, baš naprotiv, osjeća podršku svojih muških kolega, a posebno mentora koji ju je, kako kaže, pripremajući za ispite stalno hrabrio i vjerovao u nju.

''Nema veće sreće od toga kada nešto godinama želiš, trudiš se i na kraju uspiješ''

Unatoč izboru zanimanja u kojem dominiraju muškarci i predrasudama s kojima se susrela, ova mlada strojovotkinja ne krije koliko je ponosna na sebe što nije odustala.

''Vrijedi se boriti. Svaki trud se isplati i na kraju uvijek dođe rezultat. Kada nešto zaista jako želiš i puno radiš, to možeš i ostvariti. Koliko god je teško zbog predrasuda i kada te svi uvjeravaju da ne možeš, pa i sama počneš sumnjati u sebe, ne treba odustati. Na kraju kada uspiješ, osjećaj je fenomenalan! Nema veće sreće od toga kada nešto godinama želiš, trudiš se i na kraju uspiješ. Ja sam stvarno sretna'', govori nam.

Pitamo je i što misli zašto tako mali broj žena vozi vlakove kod nas.

''Mislim da je to zato što još uvijek većina smatra da je to muški posao, da žene to fizički ne mogu raditi. No to nije točno. Posao jest težak, ali ovdje treba upravljati strojem i biti hladne glave. Ne treba ga nositi ili gurati. Zašto ja to ne bih mogla, ako sam dovoljno pažljiva, odgovorna, smirena? Svatko može ono što želi i hoće. Voljela bih da se negativno mišljenje s vremenom promijeni. Bilo bi stvarno super da ima još više kolegica i bilo bi super da se mi žene pokažemo i u ovom poslu.''

Za kraj nam otkriva zanimljivost o sebi

Barbara ističe kako najviše uživa dok vozi, a čekanja i stajanja baš i ne voli. Molimo je i da s nama podijeli koja joj je najdraža ruta.

''Najdraža ruta mi je dolje prema Brajdici, prelijepa pruga, ali najizazovnija. Krasan je taj izlaz iz Gorskog kotara na more. Osobito u zoru ili kad zalazi sunce. Kad se pred vama otvori taj predivan pogled, kad iz prekrasne šume izbijete na more… To je stvarno nešto posebno'', otkriva.

Za kraj nam Barbara otkriva još jednu zanimljivost o sebi. Iako vozi goleme teretne vlakove, auto ne vozi. Još nije završila autoškolu, ali i na tome radi. 

"Nisam još položila vozački, ali baš idem u autoškolu. Htjela sam sama zaraditi za ispit i nadam se da ću ga položiti bez većih problema jer mi vozačka stvarno treba", priča nam.

Ne sumnjamo da će ova mlada i odvažna strojovotkinja ispite u autoškoli položiti jednako uspješno kao i one za vožnju teretnih vlakova. Sretno, Barbara!

Sadržaj donose Index i ENNA u skladu s najvišim profesionalnim standardima.