U POSLJEDNJIH 12 godina potpisnik ovih redaka proveo je više od četiri godine smucajući se po šest kontinenata. U siječnju 2026. stigao je i na sam jug Afrike. Sljedećih tjedana na Indexu možete čitati njegove putopise iz Južnoafričke republike.

U Južnu Afriku nisam došao zbog Afrike. Došao sam zbog ljudi koje sam upoznao na brodu u vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji. Dane smo provodili u plovidbi, večeri u malim kornatskim uvalama, gdje smo na improviziranim restoranskim ekranima gledali utakmice hrvatske nogometne reprezentacije.

Kad bi golovi pali, konobari su s pladnjevima skakali u more, a mi se grlili kao najveći prijatelji. Imali smo osjećaj kao da je svijet na trenutak stao. Tjedan je prošao u čas, Hrvatska se na koncu okitila srebrom, a mi ostali tek u simboličnom kontaktu koji je uvijek završavao istom rečenicom: "Moraš jednom doći u posjet."

Jesu li zajednički trenuci potrošeni?

Prošlo je sedam i pol godina prije nego što je ta rečenica postala stvarnost, a čim sam kupio karte pojavio se strah da su zajednički trenuci potrošeni, da ih je vrijeme pojelo. Da ćemo se nakon toliko godina gledati kao stranci, nesigurni kako se ponašati jedni prema drugima, osuđeni na ljubazne, ali prazne razgovore.

Kao svaki dobar gost, pokušao sam se pripremiti. Prošao sam njihove Facebook profile, zapamtio imena, pokušao pohvatati tko što radi, gdje su u životu. Ne da bih glumio bliskost, nego da smanjim nelagodu prvog susreta, međutim onog trena kad su me skupili na aerodromu, dogodilo se nešto neočekivano.

Razgovori su se nastavili tamo gdje su stali onog dana kad smo sišli s broda. Sedam i pol godina preskočili smo u jednoj jedinoj rečenici. Kao da smo se samo ponovno ukrcali na isti brod, ali ovaj put na sasvim drugom kraju svijeta. Čini se, energija zaista ne nestaje, već strpljivo čeka da je netko nastavi.

Tjeskobna vožnja s aerodroma

Vožnja s aerodroma bila je neobično tiha. Prvih dvadesetak minuta, dok smo se probijali kroz predgrađa Durbana, u zraku je postojala napetost koju nitko nije imenovao. Prozori su ostali zatvoreni iako je vani bilo vruće. Pogled se s ceste penjao na retrovizor, rečenice se prekidale prije kraja.

Negdje prije prvog nadvožnjaka, majka je zastala i rekla kako se upravo na tom mjestu nedavno pokvario auto jednog obiteljskog prijatelja. Nazvao je pomoć na cesti i ostao ih čekati u autu. Kad je stigla, našli su ga mrtvog. "Ovo nije mjesto gdje se ne čeka. Ako staneš, izlaziš i bježiš", rekla je, naizgled više kao lekciju djeci.

A onda je, gotovo bez prijelaza, Durban nestao. Promet se prorijedio, beton je polako ustupio mjesto zelenilu, a razgovor se spontano opustio. Tek tada mi je postalo jasno da oni zapravo ne žive u Durbanu. Durban je nešto što se zaobilazi, nešto kroz što se prolazi ako se mora.

"Evo nas", rekla je majka pola sata kasnije na ulasku u Hillcrest. Rampa, kratko usporavanje i odjednom smo unutra luksuznog estatea. Kuće razbacane po brdima, skrivene iza drveća, živica i ograda, konjušnice, golf tereni, trgovine, kafići, sve što trebaš, a da nikad ne moraš izaći van.

Pomalo počinjem shvaćati da Hillcrest nije početak priče, nego njezin kraj. A da bi taj kraj imao težinu, treba razumjeti dug niz promjena koje su ljude, sloj po sloj, pomicale sve dalje od grada. Rampa na ulazu izgleda banalno, gotovo dosadno. Ali iza nje završava jedna verzija Durbana, a počinje druga.

Devedesete - slobodan pad južnoafričkog gospodarstva

Južna Afrika u kojoj je Nelson Mandela odrastao već je bila zemlja duboke nepravde. Apartheid, formaliziran 1948. godine, bio je zakonski okvir za sustav koji je postojao desetljećima prije. Kolonijalna vlast - britanska i burska - koncentrirala je zemlju, bogatstvo i političku moć u rukama bijele manjine.

Gradovi su bili podijeljeni, kretanje kontrolirano dokumentima, a politička prava crne većine gotovo ukinuta. Mandela u politiku ulazi vjerujući u nenasilnu promjenu - protesti, štrajkovi, neposluh. Sharpeville 1960. označava kraj te iluzije. Policija ubija desetke nenaoružanih ljudi, ANC je zabranjen, a borba seli se u ilegalu.

Slijede godine u kojima Mandela nestaje iz javnosti. Putuje Afrikom pod lažnim imenima, prerušen u radnika, vrtlara, vozača. Spava u tuđim kućama, stalno se seli, država zna da postoji, ali ne zna gdje. Dok se skriva, stvara mreže otpora, skuplja međunarodnu potporu i sudjeluje u osnivanju oružanog krila pokreta.

Kad je 1962. zaustavljen na cesti u KwaZulu-Natalu, nedaleko od Hillcresta, Rivonia proces i doživotni zatvor dali su mu besmrtnost. Dvadeset i sedam godina u zatvoru otoka Robben međutim nisu riješile problem. Samo su ga odgodile. Kad je 1990. Mandela pušten na slobodu, država je bila na rubu građanskog rata.

Prvi demokratski izbori 1994. sprječavaju masovno krvoproliće, ali ne brišu strukturne nejednakosti. Država se promijenila brzo. Društvo i institucije znatno sporije, a kad se ta stvarnost spusti na razinu jednog stola i jedne večere, onda se više ne govori o povijesti, nego o načinu na koji ljudi mjere vlastiti život prije i poslije.

Život iza zlatne ograde

Upravo tu počinje priča mojih domaćina. 70-te su bile zlatno doba, pripovijeda umirovljeni bankar, dok reže biftek debeo kao džon njegove lakirane cipele. Bijele obitelji živjele su tik uz glavnu promenadu Durbana, u svijetu krojenom baš za sebe. "Ni vrata nismo zaključavali", dodaje, kao da priča o nekoj izgubljenoj vještini.

A onda se sredinom osamdesetih sve se počelo mijenjati. Par razbijenih izloga, par zatvorenih trgovina. S vremenom su prestali izlaziti navečer, sjediti vani poslije zalaska sunca. Svi su govorili da je privremeno, a onda kriomice počeli napuštati centar.

Kako su bijele obitelji odlazile, tako su se crni stanovnici sve više doseljavali. Spirala se s vremenom počela vrtjeti sama od sebe. A onda su došle devedesete i oslobođenje, a stvari sasvim krenule nizbrdo. "Došli su ljudi bez obrazovanja, bez iskustva upravljanja državom i sustav se počeo raspadati."

"Institucije su oslabjele, kriminal eksplodirao, a ekonomija počela svoj slobodni pad. Jedan američki dolar 80-ih je godina vrijedio jedan rand. Dvadeset godina kasnije šesnaest. Sad ima puno obrazovanih crnaca koji će ovu zemlju odvesti u bolje sutra, ali u međuvremenu smo morali preživjeti trideset godina sranja."

Dok govori, teško je znati gdje završava povijest, a počinje osobna verzija povijesti, ali i bez toga ostaje činjenica da se Durban iz temelja promijenio. Ono što je nekad bio centar života za mnoge bijele obitelji, danas više ne postoji. Ostao je samo strah koji povremeno dobije vrlo konkretan oblik.

Srpanjski kaos 2021. godine

U srpnju 2021. KwaZulu-Natal zabilježio je nerede kakvi se ne pamte od apartheida. Cesta za Johannesburg pretvorila se u groblje zapaljenih kamiona, a policija i vojska danima su pokušavale vratiti kontrolu. Povod je bilo uhićenje bivšeg predsjednika Zuma-e, a ono što je uslijedilo izgubilo je svaki politički oblik.

Neredi su se brzo pretvorili u eksploziju oportunizma. Tisuće ljudi provaljivale su u trgovačke centre i izlazile sa svime što su mogli ponijeti, a sve je preraslo u jednu od najvećih pljački u povijesti. Tih su dana kružile gotovo nestvarne priče. Jedna od njih bila je pokušaj pljačke lokalne banke krvi. Banka je banka, jelte.

Shvativši da institucije ne kontroliraju situaciju, stanovnici okolnih estate-ova bili prestravljeni. Smjesta su zatvorili kapije, nije se moglo unutra ni van, u smjenama čuvavši ulaz do zuba naoružani. Neki s lovačkim puškama, a neki s prastarim pištoljima iz kućnih sefova. 

Jednako važni kao i ograde bili su psi, točnije alsatiani s kojima su patrolirali noću. Njemački ovčari bili su desetljećima simbol brutalne policijske sile prema crnom stanovništvu pa su mnogi vlasnici kuća vjerovali da bi njihova prisutnost mogla pomoći, baš kao i razne "vradžbine" sangoma, slavnih vračeva zulu naroda.

Kako rulja na kraju nije došla do njihove kapije, sve je samo dodatno ojačalo njihova vjerovanja. Danas se oko kapija mnogih kuća na izloženim lokacijama mogu naći ritualni snopovi bilja i tragovi bijelog praha, koje bi upućeni odmah prepoznali. Ti dramatični dani, čini se, promijenili su način na koji se osigurava sigurnost.

Crni ribari kao pukotine u utopijskom hologramu

Pomalo zatupljen svakodnevicom unutar estatea, trećeg sam dana pitao možemo li otići u centar Durbana, preciznije na njegovu nekadašnju žilu kucavicu, slavni Victoria Market. Nastao je kratak muk, a onda prasnuli u smijeh. "Odande ne bih živ izašao", hihotali su. Ali, nisam odustajao.

"Ako želiš Durban", ponudili su kompromis, "to je Umhlanga." I kao dio tog dogovora, ustupak ili možda mala lekcija, kratka vožnja kroz srce Durbana. Na kraju mogu samo reći - daleko od tog da ne bi živ odande izašao, ali zaista, u četrdeset i pet minuta vožnje nisam vidio nijednog jedinog bijelca.

Majka je jedva dočekala pobjeći prema Umhlangi, prostoru u kom bijelci žive kao da su dio kalifornijskog sna prebacili na obalu Indijskog oceana. Sve je bilo tako pažljivo uređeno i dotjerano. Trava podšišana, pločnici čisti, a zgrade nove, bez ijednog ožiljaka prošlosti.

Kao mjesto koje je svjesno da živi u balonu, ali je odlučilo u njega uložiti sve što ima. Ako već ne mogu promijeniti zemlju u kojoj žive, izgradit će svijet koji funkcionira sam za sebe. Ali čak i ovdje, u toj fino uređenoj stvarnosti, pojavljuju se pukotine.

Na plaži ispred hotela i vila stoje lokalni crni ribari. Iako imaju kilometre obale u oba smjera, biraju baš ovaj komad pijeska. Njihova prisutnost nije prijetnja, već podsjetnik da ni najljepše uređena mjesta ne postoje sama sa sebe nego uvijek u odnosu prema onome što su pokušala ostaviti iza sebe.

Midlands - mjesto gdje se odmara od vlastitih zidova

Kako su dani prolazili sve mi je jasnije bilo da moji domaćini tijekom tjedna zapravo jako rijetko izlaze. Život se odvija unutar estatea, kuća, škola, trgovina, kratke vožnje između par istih točaka. Ali kad je stigao vikend, raspoloženje se promijenilo. Kao da su jedva čekali pokazati mjesto koje daje smisao njihovom postojanju.

Danas je to područje poznato kao Midlands Meander, turistička ruta nastala sredinom 80-ih kada su lokalni farmeri i umjetnici počeli prodavati svoje proizvode turistima na putu za Drakensberg. S vremenom je iz toga izrasla cijela mreža malih farmi, galerija, radionica i restorana.

Vikendom ovaj kraj oživi. Automobili dolaze sa svih strana provincije, parovi, obitelji, prijatelji naguravaju se po malim sajmovima gdje se prodaju fini sirevi, decentno ljuti umaci, gusti džemovi i gorke čokolade, sve upakirano rukom kao najljepši poklon. Teško je povjerovati da itko od toga zaista može živjeti.

Galerije, restorani i kafići smješteni su na krajevima beskonačnih drvoreda, proplancima bajkovito zelenih brežuljaka po kojima šeću nojevi i alpake. Djeca ih hrane, roditelji fotografiraju, dok konobari jure oko stolova s poširanim jajima. Preko puta dakako stoje košare pune golf-loptica.

Dok lopticu za lopticom lansiram u zelena bespuća Midlandsa, domaćin me tapše po leđima: "Sada ti je jasno zašto, usprkos svemu, ne odlazimo odavde. Ovakav život drugdje bi koštao deset puta više. Bespovratno smo razmaženi i sve drugo čini se kao veliki korak unatrag."

Iako se smatraju hrabrijima no drugi, ostali su samo zato što se granice nikada ne ruše u jednom potezu. Sloboda ne nestaje naglo nego se tanji - komadić po komadić, nestaje gotovo neprimjetno, poput mladosti. A čovjek se na takve promjene navikne brže no što bi htio priznati.

U međuvremenu, od ovog bogomdanog mjesta pod suncem, složili su svijet koji itekako funkcionira - dovoljno lijep, dovoljno udobar i dovoljno siguran da se u njemu može itekako dobro živjeti. Ne zato što se prave da ne vide što se događa vani, nego zašto što im se iznutra još uvijek čini dovoljno dobrim.

U filmu Zaselak neprijatelj postoji s druge strane ograde samo dokle seljani vjeruju da u njega. Ovdje je on stvaran s koje god strane ograde pogledao. Južna Afrika danas se čini kao jedno veliko razlomljeno zrcalo. Cijelo, teško da može funkcionirati, ali ovako, svatko na svom komadu vidi verziju svijeta u kojoj može živjeti.