I NAKON što je svoj sjajni nastup na putujućoj priredbi Motortown Revue završio Marvin Gaye, tada mlada zvijezda u usponu, voditelj je entuzijastično najavio mladića "kojega više ili manje smatraju genijem našeg vremena, a radi se o dvanaestogodišnjaku".

Na scenu je, uz pomoć voditelja, samouvjereno izašao slijepi dječak, a ono što je publika te svibanjske večeri 1963. godine u čikaškom Regal Theateru imala prilike vidjeti učinilo je da Stevland Hardaway Judkins odmah uđe u legendu. Bilo je to toliko čudesno, da je Čudo postalo i dio njegovog umjetničkog imena: Little Stevie Wonder.

Wunderkind crnačke glazbe

Mali Stevie je počeo prvo s ludim ritmom na bongosima, a onda je ustao i virtuozno svirao na usnoj harmonici skladbu Fingertips. Potom je i zapjevao izvježbanim i prirodno lijepim glasom. I kad su ga već izveli s pozornice uz oduševljeni pljesak publike, samoinicijativno se vratio i u maniri već okušane zvijezde opet bacio publiku u trans. Tek njegov stas i glas odavali su da se radi o djetetu, sve ostalo je bilo na razini vrhunskog profesionalca.

Njegovi živi nastupi izdani su i kao album The Jazz Soul of Little Stevie, na kojemu je nevjerojatni dječarac suvereno svirao i na klaviru i orguljama, iskazujući i svoje skladateljsko umijeće. Fingertips zasjest će na vrh top liste i time postaviti i danas nedosegnuti rekord najmlađeg izvođača na prvom mjestu.

A prethodno je mali Stevie kao jedanaestogodišnjak snimio i album s obradama još jednog slijepog crnog glazbenika, Raya Charlesa.

Imati s 12 godina već dva kvalitetna albuma, svirati nekoliko instrumenata, skladati, pjevati – sve je to bilo dovoljno da se Stevieja Wondera smatra najvećim čudom od djeteta u povijesti pop glazbe. 

Do svoje 18. godine snimio je deset albuma i već postao legendom r&b i soul-pop glazbe.

Sve unatoč nesreći

Život je strahovito udario Stevlanda Judkinsa već na samom početku: rodio se šest tjedana prerano, a u inkubatoru je zbog prevelike doze kisika izgubio vid. Njegova mama Lula Mae Hardaway bila je glazbeno nadarena i na svog sina prenijela je i gene i ljubav prema glazbi. On je već u ranom djetinjstvu počeo svirati razne instrumente (uz ranije spomenute dodajte i bubnjeve), a i pjevati u zboru baptističke crkve u Detroitu. 

S tek navršenih jedanaest godina odvažio se da Ronnieju Whiteu iz Miraclesa izvede svoju skladbu Lonely Boy. Uslijedio je potpis ugovora s Motown Recordsom i time je započela jedna od najdugovječnijih karijera u povijesti moderne glazbe. 

Lula Mae čak je i bila koautor nekih Steviejevih pjesama, ovaj sjajan hit napisala je zajedno sa svojim tada sedamnaestogodišnjim sinom.

Kad je čudesni dječak odrastao

Ugovor s Motown Recordsom nije bio baš lukrativan: Stevie je dobivao tek nekih 2,5 dolara tjedno, a sve konce po pitanju izbora glazbe i produkcije držali su njegov glazbeni skrbnik Clarence Paul i šefovi kompanije. Morao je stalno izbacivati hitove, čak se bilo razmišljalo i o prekidu suradnje.

Tom nestabilnom i nesamostalnom statusu je došao kraj kad je Stevie napunio 21 godinu, što je dob kad u SAD-u postajete punoljetna osoba. Opet je potpisao ugovor s Motown Recordsom, ali pod svojim uvjetima, s puno višim honorarom i potpunom umjetničkom i producentskom slobodom. 

To je ujedno značilo i radikalnu promjenu zvuka, osobito nakon što se Stevie upoznao s pionirskim dvojcem elektroničke glazbe Malcolmom Cecilom i Robertom Margouleffom. I 1972. godine objavio je svoj četrnaesti album Music of My Mind, epohalno remek-djelo jazz-soula, s kojim je započela era koja će se nazvati „klasičnom”. To sada više nije bila zbirka singlova, nego jedna cjelovita umjetnička izjava. Već sljedeće godine Wonder će nadmašiti sebe izdavanjem albuma Talking Book i Innervisions, na kojima je skladao, producirao, pjevao i gotovo sve i sam odsvirao. Uz to je pisao i angažirane tekstove u kojima se dokačio i tadašnjeg predsjednika Nixona i sveprisutnog rasizma.

Među vrhunce skladanja, produkcije i izvedbe svakako spada fenomenalna pjesma Superstition, jedna od najznačajnijih u povijesti moderne produkcije. Od tadašnjih jazzera pa do današnjih hip-hopera, svi su oni nastavili s ovakvim zvukom. Ni pedeset godina kasnije nema potrebe za remiksom, ovo je u svakom detalju jednostavno savršeno.

Pjesma koja ga je digla iz kome

Stevie Wonder je tako postao vodeći pop glazbenik i jak politički glas, a dobio je i prvog Grammyja za najbolji album.

I kad se sve tako lijepo poklopilo, 6. kolovoza 1973. doživio je drugu nesreću u svom životu. Sjedio je na mjestu suvozača kad se njegov automobil blizu Durhama u Sjevernoj Karolini zabio u kamion koji je ispred njih bio naglo zakočio. Iako je to bio teretnjak za prijevoz drva, nije točna priča da je jedno deblo probilo vjetrobransko staklo i udarilo Stevieja u glavu. Kamion je, srećom, bio prazan, jer takav udarac doslovce bi dekapitirao svakoga. 

Ali je i ovo bilo dovoljno strahovito da Stevieja s ozljedama opasnim po život nesvjesnog dovezu u bolnicu. Ležao je u komi punih deset dana, a ta genijalna glava koja je služila kao neiscrpni izvor pjesama bila je iznimno natečena.

Njegova prijateljica i voditeljica turneje Ira Tucker pitala je liječnike smije li mu nešto glasno pjevati, da ga možda tako probudi. Liječnici su joj to dozvolili, ne vjerujući da će to što pomoći, ali ni da će škoditi.
Prvoga dana raspjevana Ira od nesvjesnog Stevieja nije dobila nikakav odgovor. 

Onda ga je drugog dana uhvatila za ruku i zapjevala mu Higher Ground, jednu od pjesama s albuma Innervisions. I na njezino oduševljenje i čuđenje liječnika, Stevie je počeo kuckati prstima u ritmu pjesme. 

To je pjesma koja može dignuti i mrtve.

"Za mene najbolji album ikada"

Stevie je nakon nesreće privremeno ostao i bez osjetila njuha. Najviše ga je plašila mogućnost da je možda izgubio i svoju glazbenu sposobnost. Tjednima se skanjivao da se uopće približi klaviru, strahujući da više ne zna svirati.

Na svu sreću, ne samo da nije izgubio na svojoj genijalnosti nego kao da se ona čak malo i uvećala. Izdao je zaredom dva albuma koja su dobila Grammyja i time je postao i ostao jedini izvođač čija su tri zaredom objavljena albuma dobila tu najprestižniju američku glazbenu nagradu. Za posljednji u tom nizu Songs in the Key of Life, Elton John je izjavio da mu je to najbolji album ikada.

Ako znate taj album – i diskografiju Stevieja Wondera – onda znate i koliko je teško izdvojiti neku njegovu pjesmu, jer ih imate na desetke koje su vrh vrhova. Svih pet albuma iz klasičnog perioda treba jednostavno slušati od početka do kraja. Pa iznova i opet.

Ovu izdvajamo samo da pokažemo koliko je Stevie fenomenalan vokal. Jedno od remek-djela s njegovog tada već osamnaestog albuma. A njemu je bilo tek 26 godina.

PS: Stevie, vrati se

Iz razloga koji su samo njemu poznati, nakon 1976. Stevie više nije bio ni izbliza tako plodan kao u prvih petnaestak godina svoje karijere. Napravio je još „svega” osam albuma, pokupio hrpu nagrada – između ostalog i Oscara za I just called to say I love you. Posljednji album izdao je još davne 2005. godine, bio je to vrlo solidni Time to Love, na kojemu je surađivao s Princeom, Paul McCartneyem i ženskim sastavom En Vogue.

I od tada – glazbeni muk. 

Nastavio je nastupati, objavljivati tweetove, nedavno je morao proći i transplantaciju bubrega.

A mi bismo još jedan pravi, čudesni album. Stevie, može opet nešto ovakvo, harmonijski bogato, tekstualno angažirano, s intermezzo solažom koja ovako krasno mijenja modale i tonalitete?