U PRVIM minutama 18. prosinca 1966. u svom Lotus Elanu poginuo je Tara Browne, sin iz braka uglednog lorda i nasljednice bogatstva Guinnessovih. Imao je 21 godinu, tek je trebao uživati u svim lagodnostima koje su mu njegovi roditelji osigurali, ali je svojom nepažljivom vožnjom sve to brutalno prekinuo.

Posljednje što je napravio

Ne zna se je li mladi plemić bio pod utjecajem alkohola ili droge, ali treba spomenuti i to da je u zadnjem trenutku okrenuo upravljač tako da je silina udara bila usmjerena na njega, a ne na njegovu suputnicu, seksi model Suki Potier, koja je preživjela nesreću. 

Mjesec dana kasnije novine objavljuju policijsko izvješće o nesreći koje veli da nesretni mladić nije primijetio crveno svjetlo. Čitajući taj članak, slavni Beatle John Lennon, koji je osobno i poznavao poginulog, dobio je ideju za svoju pjesmu A Day in the Life. 

Spajanje nespojivog

A ta stvar spada u onaj kratki popis rock pjesama koje mi nikada neće dosaditi. Iskreno priznajem da sve manje slušam rock, da su mi mnoge legende odavno dosadile, ali imam jedan popis od petnaestak pjesama Beatlesa, Zeppelina, Zappae, Bowieja, Radioheada i još nekih koje ću valjda slušati dok me god uši budu služile. 

I na tom popisu posebno mjesto zauzima A Day in the Life, dostojan završetak i inače epohalnog Sargent Pepper albuma. 

Osim što je prva rock pjesma koja koristi orkestar, ona pokazuje i kako su se John i Paul znali genijalno snaći u rješavanju skladateljskih rebusa. Lennon i McCartney donose svoje nedovršene pjesme i žele od njih napraviti jednu stvar, što je ideja koja će kasnije nadahnuti Freddieja Mercuryja za Bohemian Rhapsody. Ali nije lako izvršiti to spajanje, Johnov dio je u G-duru, Paulov u E-duru i sada mozgaju kako ih zavariti u jednu cjelinu.

Jedino su se oni usudili

Na stranu svi ostali rock velikani - na stranu čak i svi ostali jazz velikani - jedino su ova dva mladića bez formalne glazbene naobrazbe (imali su sate glazbenog u školi, baš kao i mi) smislili da spajanje izvrše atonalitetnim orkestralnim prijelazom. Rockeri su uvijek svoje pjesme radili u nekom tonalitetu, nisu se usudili igrati time poput klasičnih glazbenika 20. stoljeća. Držali su se toga i Beatlesi, ali su onda ipak dovukli cijeli orkestar kako bi odsvirao atonalitetnu dionicu, koja vas lagano vuče gotovo do orgazmičkog vrhunca. 

Kasnije korištenje orkestara u rocku - od Zeppelina do Metallice - blijedo je i ukočeno spram ovoga. Oni njima služe uglavnom da bi dobili zvučni efekt.

Genijalno bubnjanje

A kako u takvoj pjesmi smisliti bubnjarsku dionicu? Neki običan bubnjar jednostavno bi odsvirao onako kako se i inače sviraju četverotaktne pjesme, s naglaskom na trećoj dobi (ono: dum, dum, DUM, dum). Ringo je ovdje opet pokazao da je on zasebna kategorija bubnjara i smišlja razigranu dionicu, koju ne možete predvidjeti. Kako reče Phil Collins za tu Ringovu igru - danas se više toga ne bi nitko sjetio.

Umro prošloga tjedna

I samo snimanje pjesme je bio kulturni događaj, kao što možete vidjeti na spotu. Mnogi uvaženi glazbenici došli su pratiti snimanje remek-djela najvećeg rock banda. Jaggera prepoznajete, ali obratite pozornost i na 2:33, tu se pojavljuje Michael Nesmith iz Monkeesa, koji je kasnije skladao i pjesme za razne druge izvođače (pa dobio i Grammy). Preminuo je prošlog tjedna, tako je ovaj spot i mali spomen na njega.