MIHAEL STRLE stigao je do Prevlake te tako završio svoju višemjesečnu avanturu u sklopu projekta Korak iznad. Mihael je u nešto više od tri mjeseca prešao 1100 kilometara duž staze Via Adriatica, stigao do rta Oštra te pokazao da je sve moguće kada to dovoljno želite.

Galerija

"Često sam zamišljao kako će izgledati taj kraj, no kako to obično biva, najčešće se život odvije onako kako čovjek ne planira i kako ni ne može zamisliti. Odlučio sam kraj obilježiti u miru, baš onako kako sam proveo i sve ove mjesece na planini. Na kraju puta su me dočekale mama i sestra Antonija te prijatelj Ivan i to je bio jedan savršen način da privedem ovo kraju", govori emotivni Mihael za Index.

On je svoj put posvetio oboljelima od reumatoidnog artritisa, od kojeg boluje i sam. Unatoč bolovima koji su ga pratili tijekom hodanja, Mihael je uspio ostvariti svoj cilj te svoje tijelo doveo do samih granica izdržljivosti. Uz snagu volje, ali i terapiju koja mu je pomagala da se nosi s bolovima uzrokovanima bolešću, stigao je od Istre do samog juga Hrvatske.

Na svom putu je prešao skoro pa zaleđenu Dinaru gdje su ga dočekali alpski uvjeti, upoznao je ljude koje će, kaže, pamtiti cijeli život i stekao iskustvo zbog kojeg svijet danas gleda drugačijim očima.

Iznenađenje posljednju večer

Na početku puta susretali su se čak i s bikovima s kojima je Oscar veoma brzo naučio kohabitirati. Počeci u šatoru uz noćna šuškanja iz divljine nisu bili ugodni, no ovaj hrabri dvojac uskoro se toliko naviknuo na šumove prirode da je Mihaelu (a vjerojatno i Oscaru) danas nezamislivo dan provesti u zatvorenom.

Da osjeća posebnu vezu s Velebitom Mihael je naglašavao od samog početka svoje rute. I Velebit ga je na kraju i nagradio predivnim iskustvima i odličnim vremenom. Otprilike dva tjedna bio je na dionici od Baških Oštarija do rijeke Krupe. Na kraju je zaključio da je Velebit za njega "sveta planina".

Na kraju te rute susreo se monahom koji živi u manastiru na Kudinom mostu. "To je zaista bilo odlično iskustvo. Monah nam je kuhao, ugostio nas je fantastično, dane smo proveli u razgovoru i zaista mi je dao dodatnu motivaciju da idem dalje. To nikad neću zaboraviti", oduševljeno nam je tad pričao.

U trenucima kad je osjećao bol, nije se prepuštao, nego je nastavljao dalje i dokazivao sam sebi da itekako može još i više od toga. Uz njega je sve to prolazio i najhrabriji među svim psima - Oscar, koji je s Mihaelom bio čak i na snijegom okovanoj Dinari na kojoj je pravi osjet temperature bio i do -20 stupnjeva Celzijusa. Uz "šlapice" na šapama Oscaru, snježnom psu kako ga Mihael u šali zove, Dinara je bila mačji... Ok, ok, "pasji kašalj".

Ekstremni uvjeti zahtijevali su i posebnu opremu s kojom se Mihael tad susreo prvi put u životu. Ipak, uspio je. S cepinima i derezama na nogama osvojio je Sinjal.

Nijedan dan na ruti nije bio jednoličan, svakog dana Mihael je doživio nešto drugačije, a baš svaki trenutak će, kaže, pamtiti po dobrom i po sreći koju je osjećao od početka do kraja putovanja. To ga je pratilo i do posljednjeg dana, odnosno noći.

Plan mu je bio da posljednju noć provede sam u šatoru, no na kraju se dogodilo nešto što mu je dodatno pokazalo da život iznenadi ljepotom onda kad to najmanje očekuješ.

"Prolazio sam kroz mjesto Gruda i tamo slučajno sreo obitelj koju ću pamtiti dok sam živ. U prolazu sam pozdravio ljude koji su se u tom trenutku nalazili u dvorištu, a oni su me zaustavili i započeli smo razgovor. Na kraju su me pozvali da prenoćim kod njih u njihovom obiteljskom domu te je tako ta moja zadnja noć ispala još ljepša nego što sam planirao. Odustao sam do te planirane samoće posljednju večer i proveo je s predivnom obitelji Deranja s kojom ću, nadam se, ostati u kontaktu", priča nam.

"Zbližio sam se s ljudima kao nikad ranije"

Ističe da je tijekom Koraka iznad upoznao mnoštvo predivnih ljudi zbog čega je shvatio koliko su važni međuljudski odnosi i povezanost s drugima. "Smiješno je to, kreneš na ovakvo nešto sam, očekuješ samoću, no to te na kraju zbliži s ljudima kao nikad ranije. Kroz ove protekle mjesece koje sam proveo sam na planini osjetio sam povezanost s drugima više nego ikad u životu. Ljudi tako nesebično dijele svoj životni prostor, toliko lako primjećuju jedni druge... Zaista sam zahvalan na tome", oduševljeno nam prepričava.

Posebno će zasigurno pamtiti susret s djecom oboljelom od reumatoidnog artritisa koja su ga dočekala na tvrđavi Klis. Male članove udruge Remisija i njihove roditelje tad je oduševio svojim primjerom i s njima razmijenio iskustva o životu s artritisom.

Koliko je taj susret značio djeci i njihovim roditeljima najbolje opisuje predsjednik udruge Neno Horvat. 

"Svima je bilo izuzetno zanimljivo čuti s kakvim se sve Mihael situacijama susretao tijekom svog dosadašnjeg puta, ali ono što je još bitnije, na djecu je djelovalo prilično inspirativno. Naime, svi su poželjeli fotografirati se s Mihaelom i počeli su razgledavati tvrđavu, što inače zasigurno ne bi s obzirom na svoje zdravstveno stanje i ograničenost u kretanju. Po tome možemo zaključiti da je Mihaelovo iskustvo djelovalo inspirativno", rekao je Horvat za Index.

Nastavit će raditi na osvještavanju javnosti o artritisu

Mihaelova namjera da javnost osvijesti o reumatoidnom artritisu, pogotovo kod djece i mladih, ovdje ne staje. Planira i dalje svoje djelovanje usmjeriti prema tome kako bi onima koji i sami pate od tog stanja pokazao da mogu ostvariti sve što zamisle. On je od artritisa obolio u svojim dvadesetima te želi osvijestiti javnost da artritis nije bolest "treće životne dobi", kako neki misle.

"Želim da iz ovoga svi izvuku pouku da je najvažnija upornost i neodustajanje od zadanih ciljeva. Važno je da vjerujemo u druge ljude i da shvatimo koliko je važno da pomažemo jedni drugima. Ta povezanost je najvažnija, to je ono što nas čini sretnima i što nam daje snagu da ostvarimo baš sve", poručuje. 

Pitali smo ga hoće li se sad napokon malo odmoriti. Nasmijao se i rekao: "Što je to odmor?"

Plan mu je zaputiti se u Pulu gdje će s prijateljima baterije napuniti, naravno, u prirodi. "Mislim da će to biti neka vrsta aktivnog odmora. Ne mogu zamisliti da sad ležim tjedan dana i ništa ne radim. Planiram uskoro ponovno u planinu, na snijeg. Nemam ni želju zatvoriti se u kuću nakon ovoliko vremena provedenog vani, želim vidjeti bliske ljude i provesti vrijeme s njima", zaključuje.

Cijeli Mihaelov put mogli ste pratiti na Indexu. 

A za kraj ovog nevjerojatnog, skoro nadljudskog pothvata, ostaje zaključiti samo jedno - zar ste zaista mislili da postoji nešto što je nemoguće ako to zaista želite?