Kratka povijest istjerivanja đavola iz rock glazbe
KAD JE 1950-IH na veliku scenu stupio rock’n’roll, s Elvisom kao neslužbenim kraljem, konzervativna (čitaj: kršćanska) američka javnost bila je konsternirana. Buka električnih instrumenata, Elvisov seksualizirani ples kukovima te histerično ludovanje njegovih obožavatelj(ic)a bili su tek površinski razlozi kršćanske netrpeljivosti prema novom stilu popularne glazbe.
Dijete kršćanstva
Kako je britanski povjesničar Randall J. Stephens odlično argumentirao u svojoj knjizi, rock’n’roll u mnogo čemu ima zahvaliti svoj nastanak upravo kršćanstvu. Ovaj singl Tampa Reda iz 1928. godine prodan je u 7 milijuna primjeraka, i to u danima kad se "race music" (dakle, crnačka glazba) uopće nije emitirala na radioprogramima. Samo zamislite da imate (tad još nepostojeću) električnu gitaru umjesto akustične - i ovo zvuči kao punokrvni rock’n’roll hit iz 1950-ih.
Štoviše, autor pjesme Thomas Dorsey skladao je neke od najpopularnijih gospel pjesama prošloga stoljeća.
A ovakve su se brze stvari - uz puno ekstatičnog ludovanja i skakanja - svirale po brojnim crkvama (osobito pentekostalnim) desetljećima prije no što su na scenu stupili Elvis, Jerry Lee Lewis, Johnny Cash, Little Richard i ostali. I svi ovi pioniri rock’n’rolla u mladosti su odlazili upravo u takve crkve. Lewisov bratić i nerazdvojni prijatelj iz djetinjstva bio je Jimmy Swagart, kasnije najpopularniji američki tele-evangelizator.
Little Richard je studirao teologiju na adventističkom koledžu i maštao da postane pastor. Elvis je, ako to ne znate, snimio više gospel nego rock’n’roll pjesama, a i Johnny Cash je do kraja života snimao pjesme s religioznom tematikom.
"Sotonska glazba"
Upravo u tim crkvama bilo je sasvim normalno da se u ludom plesu nađu zajedno i crnci i bijelci, one su bile prva mjesta na kojima su se rušile rasne barijere.
Pa ipak, baš iz tih pentekostalnih krugova došla je prva zabilježena optužba da je rock’n’roll sotonska glazba. Izrekao ju je megapopularni propovjednik David Wilkerson (njegova najpoznatija knjiga prevedena je i na hrvatski) 1959. godine. "Sotona je iskoristio rock and roll da bi imitirao djelovanje Duha Svetoga na Pedesetnicu!" gnjevno je izjavio Wilkerson, izražavajući sentiment kakav je vjerojatno već bio prevladao u tim crkvama.
Klasični evangelički kršćani - kojima je bilo strano pentekostno ludovanje, kao i miješanje crnaca i bijelaca na bogoslužjima - imali su svoje razloge preziranja nove glazbe. "Ludo, divljačko plesanje uz bubnjeve džungle", rekao je jedan tada ugledni propovjednik. Nije im smetala navodna sotonska imitacija, nego crnačko podrijetlo.
Isusova pobjeda kratkog daha
Svega tri godine nakon što je Elvis uzdrmao ne samo glazbenu javnost Heartbreak Hotelom, rock’n’roll je izgledao zauvijek pokopan. Elvis je bio u vojsci, a po povratku je počeo pjevati talijanske serenade. Jerry Lee Lewis je izopćen iz javnosti zbog sklapanja braka s 14-godišnjom kćerkom svog bratića.
Little Richard se opet obratio, Gene Vincent je doživio tešku prometnu nesreću, a Buddy Holly je zajedno s Big Bopperom i 17-godišnjim Richiejem Valensom poginuo u avionskoj nesreći. Činilo se da je Isus odnio konačnu pobjedu i da je rock’n’roll zauvijek nestao. Samo poslušajte najveće američke hitove s početka 1960-ih, dominiraju ženski sastavi, melodične pjesme. Crnačku glazbu izvode striktno crnci, imaju svoje zasebne r’n’b top liste. Kršćanstvo je pokopalo svoje neželjeno dijete.
A onda 1964. grom iz vedra neba.
Povratak crnačke glazbe
Odnosno, iz Velike Britanije, koja je u estradnom smislu bila beznačajna američka kolonija, sa sladunjavim Cliffom Richardom u ulozi Elvisa. Ali su imali i svoju rock’n’roll scenu, koja je imitirala američke uzore, nesvjesni da se to više u Americi ne sluša.
Upravo iz te zaostale sredine s pompom i ludilom većom i od najboljih Elvisovih dana dolaze Beatlesi, bučniji i od svojih ranih uzora. Brian Epstein, njihov menadžer, poznavajući američku konzervativnost, njih odijeva u pristojna odijela i zabranjuje im da psuju u javnosti. Svejedno, konzervativci su šokirani i ljutiti, a posebno ih peče činjenica što Beatlesi bez krzmanja izvode i hitove crnačkih autora. I što ne dopuštaju na svojim koncertima segregaciju bijelaca i crnaca.
Da zlo bude veće, za Beatlesima dolaze Rolling Stonesi, kojima su uzor američki crni blues velikani, pa Animalsi, Kinksi - i rock’n’roll opet vlada Amerikom.
Veći od Isusa
Sve je to američke kršćane zateklo nespremnima, ali će oni konačno dočekati svoj trenutak kad su iskopali Lennonov britanski intervju u kojemu je konstatirao statistički dokazanu činjenicu: "Mi smo sada popularniji od Isusa."
Oni isti krugovi koji su godinama ranije proglasili rock’n’roll sotonskom imitacijom Svetoga Duha sada su imali i "dokaz" u svojim rukama. Organiziraju i javna spaljivanja ploča Beatlesa, a - kao što vidite na ovoj snimci - i Ku Klux Klan ustaje u obranu kršćanstva te javno prijeti popularnim čupavcima.
Da stvar bude gora po Beatlese, oni su se prvi od svih slavnih ličnosti već javno deklarirali protiv rata u Vijetnamu, a i otvoreno pričali o svojim iskustvima s LSD-om (iako ga nisu hvalili).
Isus je, činilo se, i ovaj put odnio pobjedu - umorni od napornih turneja, koje sada postaju i sigurnosni problem, Beatlesi 1966. godine prestaju s koncertima.
Poruke unatrag
No, što bi rekli kršćani, Sotona nastavlja sa svojim djelovanjem.
Upravo te 1966. godine Beatlesi snimaju pjesmu Rain, na kojoj se igraju i puštanjem snimke unatrag (kažu da je to zapravo bila nenamjerna greška producenta George Martina). Lennon tu zapravo pjeva: "If the rain comes, they run and hide their heads."
Ali ta studijska fora, koju će Beatlesi i kasnije koristiti, postaje opsesijom kršćanskih lovaca na Sotonu. Odjedanput oni nalaze skrivene đavolje poruke u Stairway to Heaven, Hotelu California i desecima drugih rock hitova. Ova paranoja ima prvenstveno psihološke korijene - naš se mozak uvijek trudi da u nepovezanom brbljanju (kakvo je bilo karakteristično za pentekostalne krugove) prepozna govor i značenje. A ako vam netko uz to sugerira što se tu čuje, onda ćete i vi "jasno čuti" da Zeppelini spominju Sotonu.
Kad se nešto kasnije pojavio hard rock, pa heavy metal, radikalni kršćanski krugovi su imali još više "dokaza" da je rock ustvari sotonska glazba.
Bon Scott s rogovima i repom, Angus Young s pentagramom, pjevaju o autoputu za pakao, pa što mislite, braćo i sestre u Kristu, koga vraga oni tu slave?
Katolička racionalnost
Ako ste primijetili, sva ta uzbuna oko rock glazbe bila je prvenstveno karakteristika američkih fundamentalističkih kršćana. Kod kojih se kasnije udomaćio kršćanski rock, kao neki odgovor na "sotonski" rock (premda ima i onih još radikalnijih koji ne dopuštaju ništa što podsjeća na rock).
Kao što znate, nisam baš pretjerano sklon hvaljenju katoličanstva, ali se Vatikan u toj cijeloj gunguli ponašao puno racionalnije (što ima i svoje teološke korijene u ideji svega stvorenog kao u osnovi začetog od Boga). Istina, imaju i katolici svoje radikalne krugove (one iste koji su nam izrodili razne markićke, batarele i miletiće), koji brbljaju o sotonskom rocku. Ipak je ne tako davno vatikanski L’Osservatore Romano donio svoj izbor deset najboljih rock albuma svih vremena (s Beatlesima na čelu). Oni su i Lennonovu "veći od Isusa" izjavu dobrohotno protumačili kao izraz bijesa radničkog djeteta.
U međuvremenu rock je uglavnom usahnuo, a i kršćanstvo postaje sve manje bitno. Današnji mladi ionako slušaju pop, hip-hop ili, kao naša katolička mladež, cajke.
I koga više uopće briga što Crkva misli o tome?