ONIM klasičnim definicijskim opisima Slavena Kosanovića Lunara moglo bi se opisati kao "najpoznatijeg domaćeg grafitera i street art umjetnika". Za ljubitelje domaćih rasprava o svemu i svačemu Lunar je autor onog šarenog grafita u Masarykovoj ulici u centru Zagreba.

A za one koji vole i cijene umjetnost Lunar je zasigurno jedan od najkreativnijih Hrvata, iza kojeg stoje brojna prepoznatljiva umjetnička djela, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, te čovjek koji je udahnuo život hrvatskoj street art sceni. Što je i tko je još Lunar, pročitajte u nastavku.

Za početak, možete li našim čitateljima objasniti - što je mural, a što grafit i koja je razlika (ako uopće postoji)?

Puritanci bi rekli da je mural isključivo na zidu, a graffito, singular od riječi graffiti, doslovce može biti kakva god žvrljotina, na čemu god. Taj je izraz nadjenut u vrijeme dok su njujorški pioniri ovo što radimo zvali writing, pisanje, iz jednostavnog razloga - bili su većinom usmjereni na ispisivanje slova, dok je ostatak elemenata imao više dekorativnu funkciju. Drag mi je jednostavni izraz - crtanje.

Primjenjiv je na rabljenje raznih pisaljki, crtaljki, četki, kistova, valjaka, sprejeva, kreda, pastela, a također trpi i različite podloge - drvo, staklo, metal, papir, platno ili zid. Bez obzira na tehniku ili vještinu, naši današnji murali duhom nisu pretjerano različiti od crteža u pećinama.

Čini mi se da oni i dalje predstavljaju ritualno veselje, žele impresionirati suprotni spol, subkulturne istomišljenike, zaplašiti konkurenciju, označiti trenutak ili obilježiti teritorij. Dakle, meni je pojam "crtež" osnova, a ako ga netko želi drukčije zvati, promatračima i kritičarima na volju, može i "škafiškafnjak", nemam ništa protiv. Ja sam, kao i do sada, radije fokusiran na kontinuirani rad.

"Ako se dogodi da se prestanem igrati, moj život će prestati imati smisla", rekli ste u jednom intervjuu. Kako umjetnik uspije zadržati zaigranost kroz višegodišnju karijeru kakvu imate vi i što je najveća opasnost za tu iskru?

Trudiš se postići situaciju da te čim više projekata veseli. Sam si sebi gazda, shodno tome trebao bi znati u kojem smjeru želiš dalje. Podilaženje klijentima je slično kao da DJ pušta muziku koju misli da publika očekuje. Vjerujem da će ti takav način platiti račune, ali u kreativnom smislu si kopaš rupu. U svakom projektu i poslu postoji kompromis, kao i u vezi, prijateljstvu, obitelji, bilo kojoj situaciji.

Ako imaš iskustva, znanja, stremljenja i želiš dalje u tom smjeru, onda se drži toga i daj do znanja drugoj strani da je tako. Mogu komentirati izvedbu glazbenika ili glumca, odnosno reći mišljenje o hrani u restoranu i birati hoću li drugi put doći ili ne, ali bilo bi krajnje nepristojno da im idem soliti pamet kako se radi njihov posao.

Igraš se tu dugi niz godina, to je tvoj teren, tvoja je dužnost da tu vodiš priču, a klijent te zove ako se tvoja priča poklapa s njegovim idejama. Ako ti on dirigira što radiš, onda tvoja iskra ne postoji.

Neki bi rekli da se u 30 godina izgubi žar za bilo što, to kod vas nije slučaj?

Rad i samoostvarivanje donose pozitivne reakcije i nove angažmane pa, logično, bude apetit za još rezultata, baš kao što lijenost uzrokuje zlovolju i frustraciju, pa na sebe lijepi još inercije. I da se nisam ni maknuo odavde, imao bih što raditi za 10 života; Uz papir, olovku, knjižnice, kompjuter i sredstva komunikacije.

Ovako, budući da nemaš korijen kao biljka, nego se još možeš i slobodno kretati, putovati, istraživati, upoznavati, spoznavati. Životu ionako konstantno prijeti onaj dio ljudskih bića koji pogone smrt i agresija, teško je onda izgubiti žar da slaviš sve što je u našem kratkom životu lijepo i veselo, sve što ga čini vrijednim življenja.

Street art je dugo smatran buntovništvom, pa i subkulturom. Međutim, u novije vrijeme ostaje dojam da je postao mainstream, jedan od omiljenijih oblika umjetnosti za šire mase (street artom se obilježavaju obljetnice, otvaraju festivali, ušao je i u marketing...).

Grafiti se mogu gledati i kao jedno i kao drugo.. Davnih dana, početkom 1980-ih, grafiti su već prešli na ono što ja volim zvati plodnim tlom - velike gradove Europe. Tu su kreativnu klicu, impuls, prigrlili klinci koji su je ekspresno uzdigli na sljedeći nivo. Galerijski i advertising lisci već su tada naslutili potencijal i, tko je imao nos, mogao je steći sjajnu kolekciju i dobit.

Kroz 1990-e se ta scena možda mrvicu ispuhala, no u osvit iduće dekade je iznova planula zahvaljujući sjajnoj plejadi kreativaca s europske scene, a tada je i Banksy iskočio iz UK okvira, kad je, zasićen klasičnim grafitima, krenuo s pojednostavljenim izričajem kojim je lakše dočaravao sjajne (i jednostavne) poruke koje je osmišljavao i komunicirao.

Poklopilo se tu još štošta, ali jedan uspjeh vuče drugi, a brojni kreativni klinci stvaraju kompetitivnu atmosferu koja ima i neke dobre osobine: jedan uči od drugoga, ne ograničavaju se na jedan izvor, što nužno mora pokazati rezultate.

Kao i u drugim nišama, ima tu i dosadnih momenata, vjerojatno daleko više nego zanimljivih ali kad gledamo rezultate, onda obično ističemo vrh sante. Rekao bih da je vrlo slična situacija i kod drugih kreativnih područja, recimo glazbe ili slikarstva.

Koliko je to utjecalo na branšu? Kod glazbenika se često može čuti da s velikim uspjehom dolazi i prilagođavanje onome što masa želi, je li tako i kod street arta ili je ipak ostala doza bunta? Je li biznis ublažio street art?

Vraćamo se na pitanje igre. Ako se igraš glazbom, vizualnom umjetnošću ili pisanjem, a usput slijediš svoj logični razvoj, pa se desi popularnost, ne vidim tu problem. Ako svjesno podilaziš masi radeći što misliš da ona želi, prema takvom načinu osjećam odbojnost.

Ekspanzija u mainstream je možda uzrokovala da širi sloj mlade populacije dobije želju ogledati se u toj disciplini. Sasvim sam siguran da su klinci koji su nekada počinjali crtati grafite to činili iz iskrenog veselja, dok je danas sve više onih oni koji ciljaju direktno na korist, od prvog dana.

Lamentirao ja o tome ili ne, potpuno je svejedno, vrijeme i priglupi kapitalizam lišen ikakve empatije sasvim sigurno neću promijeniti. Ako pod tom kastracijom koristimo termin da je biznis ublažio našu kulturu, da, slažem se s tom tvrdnjom.

Nastavno na to, grafite ipak i danas neki gledaju kao čin vandalizma. Postoji li po vama neka granica nakon koje street art prestaje biti art i postaje vandalizam ili je svaki oblik izražavanja na taj način vrsta umjetnosti?

Nekome automobil služi da bi se njime prevezao do posla ili na godišnji, no ta ista osoba se može obeznaniti na nekom događanju pa napraviti prekršaj. Pojedini ljudi su skloniji prekršajima od ostalih, što ih čini opasnima po sebe i društvo, makar u normalnom stanju možda imali sjajne reflekse.

I neki kvalitetni autori iz razloga u koje je teško proniknuti imaju potrebu ostavljanja traga na neprimjerenim mjestima, ja bih to možda ostavio psiholozima ili antropolozima. Većinom to ipak ima veze, rekao bih, s godinama i iskustvom, pa ni ja u svojim mladim godinama vjerojatno ne bih sudio kao danas.

Jedna studija u Americi je pokazala da se frontalni korteks finalno razvije do 25., 26. godine života i tu značajno prestaje kritično ponašanje. Ako nekoga zanima, evo zanimljivog linka:

Kroz svoje radove uvažavate društveno važne teme, bavili ste se primjerice problematikom ekologije i reciklaže, djelujete humanitarno, radili ste na oslikavanju zidova Remetinca...

Projekt koji mi je vjerojatno najviše otvorio oči je svakako Hope Box, inicijativa i fundacija nizozemske umjetnice Rienke Enghardt. U mlađim danima sam maštao o odlascima u egzotične krajeve čitajući avanturističke knjige i gledajući dokumentarce o prirodi.

Srećom, nisam se tamo otisnuo prerano, nego tek u svojim 30-ima, što mi je dalo vremena da malo stasam, radeći na bližim destinacijama. Ljudi katkad odlaze na godišnje da bi se svojevoljno pržili na suncu, pili koktele, prežderavali, maltretirali nadrogirane tigrove ili slonove, kupovali nepotrebne gluposti i međusobno se dokazivali.

Mi u timu imamo nekoliko međunarodnih autora, Rienke dogovori destinaciju i posloži parametre pa na različitim mjestima radimo s lokalnim kreativnim snagama. Da sam kao klinac imao priliku raditi u takvim uvjetima skakao bih do neba od sreće. Biti mali kreativac u nekoj gruboj i zadrtoj sredini, ogrezloj u svašta, nije najlakša startna pozicija.

Nakon dosta godina ispunjavajuće je vidjeti nekadašnju djecu i adolescente koji su stvorili preduvjete za vlastite suvisle živote.

Mislim da općenito svijetu jako fali zdrava komunikacija. Iskrena, zdrava, komunikacija, mimo internetskog otrova koji ključa kamo god pogledaš i dolijeva ulje na vatru opće frustracije, gluposti i histerije koja će jednom eksplodirati.

Što je neka osnovna, opća poruka koju generalno želite da ljudi izvuku iz vaših radova? Što vam je generalna misao vodilja u umjetnosti?

Neki moji radovi pričaju priču, drugi su čisti trening ruke i glave, improvizacija. Kada imaju naziv, onda se on obično referira na poruku koju želim poslati. Obično su to komentari koji bi trebali vrijediti jučer, danas, a mogu biti poučni i za sutra, dakle nešto univerzalno.

Nekada su vrlo jednostavni ili šaljivi, nerijetko citati posuđeni iz pjesama ili iz knjiga, češće iz pjesama jer su kraće i komprimiranije kazuju što žele. Katkad ih vezujem uz određene situacije ili lokacije. Morao bih prolaziti kroz širi presjek fotki radova kroz foldere više godina da napravim točniju analizu, mislim da moja knjiga to donekle dočarava, bar za ovih prvih 30 godina.

Po čemu biste voljeli da ljudi pamte vašu umjetnost? Odnosno, po čemu ne biste?

Ljudi imaju kratku i slabu memoriju koja nije u stanju zapamtiti ni ono što se kroz povijest stalno ponavlja i što im zagađuje živote. Općenito prolaze kroz život vođeni naslijeđenim predrasudama koje ni obrazovanje ne može razbiti, žive mutni život poluzatvorenih očiju. Valjda nam je tako suđeno, da nas vode instinkti i predrasude.

Moram priznati da ne razumijem ni želju određenih individua da budu zapamćene, a još manje da si dižu neke impresivne grobnice. Imaš to malo što imaš od života, živi kao čovjek, ne kao stonoga, koga je briga o tebi i sad, a kamoli kad postaneš jedno sa svemirom. 

Što bi, po vama, trebao biti smisao umjetnosti? Treba li ona uopće imati smisao ili je sama sebi dostatna?

Nasušna je ljudska potreba za razonodom i igrom, bez nje je duh mrtav. Kad se zadovolji potreba za hranom i preživljavanjem, onda na red dolazi potreba za igrom. Umjetnost se, mislim, uklapa u taj dio. Može imati dublji smisao, ali ne mora, a može biti i l'art pour l'art.

Svi koji imalo prate art scenu u Hrvatskoj dobro znaju tko je Lunar. Radili ste po brojnim svjetskim metropolama, vaši radovi prepoznatljivi su i u Hrvatskoj i u svijetu. Kada ste prvi put u životu uzeli sprej u ruke i nešto naslikali? Gdje se nalazi vaše prvo djelo, kako izgleda i kako je nastalo?

Spominjao sam priču da smo kao klinci iz Keršovanija željeli igrati ragbi na Ribnjaku jer je frend Marko iz razreda dobio loptu iz Amerike. Netko je donio sprej koji se čudom meni našao u ruci pa sam na travnatoj površini zacrtao linije našeg imaginarnog igrališta.

Iz djedove radione sam poslije odnio par Dupli color sprejeva koje je on koristio za felge, pa sam s prijateljem Krešom Budenom (2Fastom) krenuo isprobavati ih u podvožnjaku Vrapče-Stenjevec i na stražnjem zidu bolnice u Vrapču.

Krešo je tu već bio tata-mata jer je sjajno crtao od osnovne, a u momentu našeg upoznavanja već je krenuo u Primijenjenu. Kroz 1990-e smo iscrtali skromnu količinu radova gdje je on postavljao skice, a ja učio.

Taj dio je svakako bio izuzetno bitan i opisan je Krešinim riječima u mojoj knjizi From Zagreb with Love jer sam želio da svjedočanstva budu autentična i iz pera svjedoka, da se meni nehotice ne potkrade kakva lovačka. :)

Koji vam je bio najdraži, a koji najteži projekt na kojem ste radili? Ima li djela/tematika koje jednostavno ne volite raditi ili koje biste odbili?

Svaka velika površina je prilično naporan zadatak, a jedna od najnapornijih bila je realizacija rada I am not a robot za sisački festival Re:Think na tamošnjoj sportskoj dvorani. Ne želim podcjenjivati tuđe profesije i glumiti žrtvu, ali penjanje na dizalicu u 9 i silazak u 19 je moj rekord.

Na žarkom suncu, s nekoliko boca vode i pecivom, jednostavno mi se ne staje jer znam koliko me posla čeka. Kompletnu tekućinu jednostavno iznojiš.

Mislim da takav zahvat neću ponoviti, iako ih je zapravo već nekoliko bilo blizu. 2019. smo odradili i 16 promocija knjige, što je uključivalo crtanje po nekoliko zidova dnevno u različitim gradovima Europe, DJ setove, predavanja i pop-up izložbe.

Ta godina je završila s teniskim laktom, nakon seansi u Londonu i Edinburghu. Taman prije covida smo odradili još dvije promocije i par većih zidova. Koliko me potres šokirao, toliko me izolacija opustila i odmorila i vratila mi koncentraciju za čitanje.

Teško mi je izdvojiti najdraži projekt, ali realizacija i postavljanje izložbe Recycle or try u Mariboru ove godine, u Studiju UGM galerije, u organizaciji prijatelja iz agencije Trampolin i u suradnji s bratom Ivom i frendom Tomislavom Katinićem bilo je vjerojatno najbolje iskustvo tog tipa. Izložba je imala rekordnu posjećenost, trajala puna 3 mjeseca i pobrala sjajne reakcije.

Mislite li da je street art scena u Hrvatskoj dobro razvijena, odnosno uvažena? Ima li mjesta za napredak? Pogotovo kada usporedite s 1990-ima kada ste vi počeli. Zagreb je ove godine imao i Festival street arta pa se čini da stvari idu dobrim putem...

Situaciju s početka 1990-ih uopće nema smisla uspoređivati s današnjom scenom, mogu samo ponovo konstatirati da mi je drago što tada nismo imali društvene mreže i internet da svoje dječačke gluposti naturamo svima na nos. Neka ih tamo gdje su, par primjera, čisto za neki osjećaj, može se vidjeti u uvodu u From Zagreb with Love, neka tamo i ostanu, bar ovi moji.

Uvijek ima mjesta za napredak, naravno. Zagreb i Hrvatska su imali brojne festivale do sada i nadam se da će nastaviti u tom smjeru. Grafiti festivali se u Hrvatskoj organiziraju od 1994. (prvi je bio u Rijeci 1994., drugi u Osijeku 1995., for the record) i trebalo je proliti puno znoja i boje, kao i potrošiti iscrpljujuću količinu energije, da bi se došlo do situacije kad se praktički svako mjesto natječe tko će imati oslikan veći zid.

Ne mislim pri tome ništa loše, ni klinci koji su 1970-ih crtali u New Yorku vjerojatno nakraj pameti nisu imali viziju globalne eksplozije i eksploatacije grafita, da će neki novi adolescenti u zemljama za koje nisu ni čuli nadmašiti pionire.

Uz rado posjećene i popraćene današnje festivale spomenuo bih dva rana, osječki Senerov Hit the wall i splitski Style Assassination Nevena Crljenka, otkud su stvari krenule u konstruktivnom smjeru. Meeting of Styles smo Stupni i ja uz pomoć našeg uskog kruga, kao ogranak najvećeg globalnog festivala, organizirali u Zagrebu 7 puta i jedne godine pod drugim imenom.

Ugostiti autore poput Darea, Flying Fortressa, The London Police, Arteza, Angela, Lorteka, Christiana Blooma, Moska, Morku, Wona, Zedza, Popaya, China, Neona, SatOnea, Sodu, Peetu, Hendrika Beikircha ECB-a, Wanyja, Joysa i mnogih drugih bilo je odlično iskustvo.

Kada biste morali izdvojiti jedan amaterski grafit/natpis/crtež u Zagrebu koji vam je posebno drag ili vam je posebno zapeo za oko, koji biste izdvojili i zašto?

Na Opatovini je na zidu crkve prije nekog vremena prefarban crtež malog kukca s nosom koji je ujedno i trubica u koju svira, u društvu još par buba koje sviraju. Pokraj je pisalo Ljeni Hinko (tako kako piše, bez "i"), a koliko se sjećam, to je bilo ime nekog ondašnjeg underground benda.

Likići su bili sjajni, a sasvim sigurno ih nije crtao neki grafiti crtač, nego spontani autor, možda član ili fan benda, jer je izgledalo kao da su izvučeni temperom, ali kao da se boja izvlači direktno iz tube, što će reći da je nastao prilično spontano, s onim što se našlo pri ruci, a nesumnjivo i u nekom dobrom raspoloženju.

Najiritantnija predrasuda o street artu je...?

Nisam još čuo neke predrasude o street artu, ne čini mi se da se publika baš toliko bavi našim radom, a još manje nama.

Najveća istina o street artu je...?

Da je iskreniji i spontaniji od onoga što se servira po galerijama i muzejima. Naravno da ne mislim da je sve po galerijama loše i da je svaka škrabotina na zidu sjajna, ali osjeti se razlika, bar je sam primjećujem.

Na čemu radite trenutno?

Radim na seriji platana za stranog klijenta, planiram neka dalja putovanja i hendlam tekuće poslove.