DOROTEA Nađ (26) i Andreas Martin (27), mladi par iz Slavonije, odvažili su se na nesvakidašnju avanturu - otputovali su u Tanzaniju i popeli se na vrh Kilimandžara. Planinarenje je njihova strast. Nakon što su se popeli na brojne vrhove u regiji, odlučili su ostvariti svoj san i otići na Kilimandžaro.

Razgovarali smo s Doroteom, koja nam je ispričala sve o njihovoj najnovijoj avanturi - kako su došli na ideju da se popnu na Kilimandžaro, kako su izgledale pripreme za put, je li ih bilo strah, kako je izgledala njihova tura, smještaj, hrana...

Galerija

Njihova ljubav prema planinarenju rodila se prije nekoliko godina, kada su bili na Papuku. S prijateljima su se zaputili prema vrhu Ivačka glava, a taj izlet im se toliko svidio da su počeli sve više istraživati i ulaziti dublje u svijet planinarenja. 

Nakon toga popeli su se na brojne vrhove, a Dorotea nam je otkrila koji su im bili najdraži. 

"Popeli smo se na brojne vrhove, ali nijedan ni približno visok kao Kilimandžaro. Najviši nam je bio Zelena glava na Prenju na 2103 m. Od nekih meni dražih bih izdvojila Bijele stijene, Vojak i Snježnik, a volimo se otići penjati na via ferrate. Bili smo planinariti na Madeiri također, nekoliko različitih ruta ondje među kojima i ona do najvišeg vrha otoka Pico Ruivo. Od dužih ruta bili smo na Highlanderu gdje smo u pet dana prošli više od 100 km uzduž Velebita, od Zavižana do Starigrada Paklenice", rekla je Dorotea za Index.

Ostvarili su veliku želju

A kako se rodila ideja da se popnu na Kilimandžaro, najvišu planinu u Africi? 

"Kilimandžaro je meni bila ogromna želja otkako sam malo dublje uronila u svijet planinarenja. Sviđalo mi se što tehnički nije zahtjevna i opasna kao neke druge planine te visine i to što se krajobraz mijenja od početka do vrha planine. U podnožju planine je standardna afrička klima koja se mijenja do samog vrha gdje su ledenjaci i snijeg. Nestvarno je kako ti se pred očima dok šetaš vegetacija toliko mijenja", kaže nam Dorotea.

S pripremama za put krenuli su otprilike šest mjeseci prije samog prolaska, kada su zapravo i rezervirali putovanje. Najvažnije im je bilo kondicijski se pripremiti, što je uključivalo različite vježbe, trčanje i jako puno šetanja.

"U blizini naše kuće nema baš planina, pa smo pronašli obližnje brdašce i nakon posla smo išli gore-dolje po uzbrdici kako bismo što više trenirali. Nažalost, nismo uspjeli otići na neke više planine da obavimo visinske pripreme zbog razrijeđenog zraka na tako velikim nadmorskim visinama", kaže. 

Prije puta bili su jako uzbuđeni

Na društvenim mrežama objavila je što su nosili od odjeće, opreme i kozmetike. Ispričala je i koje su suplemente koristili prije i tijekom planinarenja. Magnezij, vitamin C, D i cink bili su svakodnevno. Koristili su probiotike, što piju kada god idu negdje gdje je hrana drugačija nego kod nas. Pili su još i elektrolite u šumećim tabletama, beta karoten i Andol 100. 

Putovanje je organiziralo planinarsko društvo OPSD Dragan Radosavljević iz Zaječara u Srbiji. Njih su pronašli preko društvenih mreža dok su se oni pripremali za uspon pa su im se odlučili pridružiti. 

"Oni su prošle godine također planinarili na Kilimandžaro te su nam njihovi savjeti uvelike pomogli budući da su već prošli to isto. Ove godine smo bili ekipa od osam planinara. Mi smo bili najmlađi i s najmanje iskustva jer se nikad nismo penjali na tako visoke planine.

To je i razlog zašto smo se odlučili ići s planinarskim društvom, puno smo od njih naučili i dobili savjete koji su nam poprilično olakšali ovaj uspon", kaže Dorotea. Na Kilimandžaro se ne može ići samostalno, pa su imali licencirane vodiče iz agencije Praygod Africa Safaris.

Strah i panika ih, kaže, nisu uhvatili, ali su bili nevjerojatno uzbuđeni. "Ovo je ostvarenje jednog velikog sna i nisam mogla vjerovati da će se to napokon ostvariti. I sad kad gledam slike, i dalje mi je malo nestvarno da smo stajali na tom vrhu", kaže. 

Kako je izgledala njihova ruta

Cijela ruta Marangu kojom su išli trajala je šest dana. Četiri dana su se konstantno penjali, peti dan je bio uspon na sami vrh te silazak do 3720 metara, a posljednji dan bio je silazak na sami početak staze.

• Prvi dan

Kretanje s početne točke rute. Taj skoro cijeli dan je padala kiša, što nije iznenađujuće jer su prolazili kroz kišnu šumu. Nakon osam kilometara stigli su do Mandara Huta na 2720 m, gdje su prenoćili.

• Drugi dan

Sljedeći dan su krenuli do Horombo Huta na 3720 m. "Ovdje smo već izašli iz kišne šume u močvarno područje s nižom vegetacijom i tu smo prvi put iz daleka vidjeli vrh Kilimandžara", kaže.

• Treći dan

Slijedi dan za aklimatizaciju i odmor. Aklimatizacija se preporučuje da se organizam navikne na uvjete razrijeđenog zraka. Išli su do fotogeničnih stijena Zebra i vrha iznad njih na 4200 m i tamo proveli neko vrijeme, a onda su se vratili u kamp. "Znali smo da najteži dani tek dolaze", prisjeća je Dorotea.

• Četvrti dan

Tog dana su opet prolazili kroz drugačiji krajobraz, tog puta kroz alpsku pustinju do Kibo Huta na 4720 m. Ovo je dio gdje su im se prvi put javili problemi zbog visine: glavobolja i pištanje u ušima, no, kaže, nije bilo strašno. Kad su stigli u kamp, išli su na spavanje jer su na uspon kretali u ponoć.

• Peti dan

Noć je bila vedra, a temperatura oko -5°C. Odmah na početku ih je dočekala najveća i najteža uzbrdica na cijelom putu. Kad su nju prošli, došli su do vrha Gilman's Point na 5685 m. Od tamo je staza bila puno blaža do samog vrha. Sljedeći vrh uslijedio je na 5756 m - Stella Point, a desetak minuta nakon njega i na najviši vrh Afrike – Uhuru Peak na 5895 m.

Na samom vrhu nisu ostajali dugo, već su brzo nakon fotografiranja kretali prema dolje jer su taj dan morali sići do do Horombo Hutsa na 3720 m, što je bilo 21 km silaska. "Meni osobno najgori dio cijelog puta", kaže. 

• Šesti dan

Posljednji dan su se spustili do početne točke, gdje su ih vodiči počastili slavljem jer su se uspješno popeli na Kilimandžaro i podijelili su im certifikate. 

Smještaj

Ruta kojom su oni išli jedina je koja ima drvene kućice u kojima se spava. U ostalim rutama spava se u šatorima. "Mi smo zbog ovog bili iznimno sretni jer spavati u takvim kućicama na takvoj planini je luksuz. U svakom kampu imate više drvenih kućica i sobe imaju od dva do osam kreveta na kat, odnosno četiri do 16 ležajeva ukupno.

Da se razumijemo, to je luksuz koji nemate na svakoj planini, ali nije luksuz u pravom smislu te riječi. Vjetar kada puše osjetite ga između dasaka na kućici, ako su susjedi bučni, sve ćete čuti, ali je i dalje puno ugodnije nego spavanje u šatoru", objašnjava Dorotea. 

Hrana, piće i tuširanje

Hrana ih je ugodno iznenadila jer nisu očekivali da će biti tako ukusna.

"Svaki dan smo imali doručak, ručak i večeru i ne znam što mi je bilo draže. Agencija s kojom smo išli se stvarno potrudila da nam ne nedostaje energije, dobivali smo i voća, čaja, kavu, kakao...", kaže. Voda koju su dobivali za piće najprije se prokuhavala. 

"Na Kilimandžaru postoje izvori vode, ali se voda prokuhavala prije nego što smo je dobili za piće. Što se tuša tiče, dobili bi lavor s toplom vodom i to nam je bilo za umivanje i pranje. U nekim kampovima i jest bio tuš, ali s hladnom izvorskom vodom", ispričala je.

"U jednom trenu se mažemo faktorom 50+, a onda krene pljusak"

Tijekom uspona su, kaže, prošli sva četiri godišnja doba i vrijeme se mijenjalo jako brzo.

U jednom trenutku smo se mazali faktorom 50+ jer je sunce pržilo, a u drugom navlačili kabanicu jer je počela pljuštati kiša. Imali smo periode koji su bili toliko magloviti da nismo vidjeli ništa osim koji metar ispred sebe.

A na vrhu su nas prvo dočekali magla i snijeg, ali se kasnije razvedrilo i opet nas je pržilo sunce. Na planini inače nema pravila što se vremena tiče, pogotovo na ovakvim visinama. S tim da je kod njih trenutno ljeto i suha sezona, kada se i preporučuje uspon na Kilimandžaro", ispričala je.

Što im je bilo najteže, a što najdraže?

Najteže im je pao - silazak s planine. "Posebice onaj dan kada smo se popeli na vrh i onda se morali spustiti 21 km. Bili smo nenaspavani, jako umorni i noge više nisu htjele slušati", kaže. 

Najdraže joj je bilo gledati krajolik.

"Najviše su nam se svidjele svakodnevne promjene krajolika, kako se vegetacija i vrijeme doslovno pred očima mijenjaju. Imali smo čak i sreće vidjeti neke životinje, različite ptice, Colobus majmune u kišnoj šumi, zebra miševe i male antilope", prisjeća se.

Četvrti dan rute bio im je najdraži jer su prolazili kroz alpsku pustinju. "Tada smo cijelim putem imali pogled prema dva najviša vrha na Kilimandžaru", kaže.

Visinska bolest - koji su simptomi i kako ih riješiti?

Doroteu, ali i nekoliko članova ekipe, zahvatila je visinska bolest tijekom uspona. Ispričala nam je koji su simptomi i kako se riješila tog problema.

"Simptomi visinske bolesti su različiti: ubrzano i otežano disanje, glavobolja, vrtoglavica, mučnina, zujanje u ušima i dr. Na nekih 4300 m mene je lagano počela boljeti glava, a Andreasu je zujalo u ušima. Srećom to su lagani problemi i pili smo Andol kako bi se riješili simptome.

Ja sam imala malo ozbiljniji slučaj nakon Gilman's pointa, gdje mi se zbog naglog pokreta zavrtjelo u glavi što je bilo praćeno ubrzanim disanjem i visokim otkucajima srca. Srećom, nakon koju minutu sam se uspjela stabilizirati i lagano krenuti dalje", ispričala je.

Prenj im se jako svidio

Kilimandžaro im je, naravno, trenutno najdraža avantura na koju su se odlučili. No jedna planina u regiji će im također ostati u divnom sjećanju.

"Prenj u Bosni i Hercegovini je prekrasna planina. Krajolici su tamo nestvarno lijepi i mogu reći da je najljepša planina na kojoj sam do sada bila", kaže. 

Svoje avanture Dorotea dijeli po društvenim mrežama, a do toga je došlo sasvim slučajno. 

"Povremeno sam znala objaviti neku fotografiju i priču s planine, ali vidjela sam da se prijateljima to jako svidjelo i da ih je zainteresiralo. Valjda zato što nisu znali puno ljudi koji se bave planinarenjem. Onda sam odlučila uložiti malo više vremena u to i prenositi ljudima naše avanture. Ono što se trudim je prenijeti naše doživljaje takvi kakvi jesu, ne samo lijepe stvari nego i sve probleme s kojima se susrećemo. Vidim da puno ljudi rezonira s takvim sadržajem", kaže. 

Osim doživljaja s planinarenja, dijeli i priče s različitih putovanja.

Andreas bi želio ići na Himalaju

Otkrili su i koji su im planovi za planinarenje. "Jedna od neostvarenih želja mi je popeti se na Triglav u Sloveniji. Krenuli smo dva puta i oba puta smo morali odustati zbog lošeg vremena. Nismo još bili u Alpama i Dolomitima, jako nas privlače slovačke Tatre i bugarski Pirin, a da ne govorim o našim planinama koje još nismo obišli.

Izbora je puno, nama je problem jer smo u Slavoniji pa su nam sve planine daleko i onda idemo kad uspijemo spojiti neki produženi vikend. Andreasova velika želja je Himalaja, možda jednom i to ostvarimo", kaže Dorotea.

Ako ste vi jedni od onih koji bi voljeli planinariti, ali još se niste usudili, Dorotea ima savjet: "Istražujte puno i povežite se s ljudima koji se bave planinarenjem. Iz iskustva znam da se najviše uči od drugih iskusnijih planinara. Nemojte ići planinariti sami, informirajte se o stazama kojima idete, nosite dovoljno vode i adekvatnu opremu za planinu."