Foto: Instagram

HRVATSKA voditeljica s beogradskom adresom Nikolina Ristović za ženski magazin srpskog Blica ispričala je da je kao dijete željela Djeda Mraza, a ne malog Isusa. No u njenom domu Djed Mraz bio je strogo zabranjen, a o malom Isusu učila je kod strogih časnih sestara u crkvi u novozagrebačkom naselju Travno.

"Ponekad bih zbog svojih lutanja dobila i batine od mame, časne su me tjerale da idem kod velečasnog ispovjediti se za svoje neviđene grijehe, a on bi mi rekao da u znak pokore izmolim 'Očenaš' i 'Zdravo Marijo'. Dok bih šutke klečeći ispred improviziranog oltara u novozagrebačkom stanu – koji je glumio crkvu, i u kojoj su ljudi za vrijeme mise redovito padali u nesvijest, ne uslijed vjerskog zanosa, već zbog nedostatka kisika – bešumno otvarala usta glumeći da molim, moje misli bile su negdje drugdje", rekla je Nikolina.

Svake godine uoči Badnjaka njen odnos s nanovo rođenim Isusom se poboljšavao.

"Tada sam imala razlog da se molim. Trudila sam se udobrovoljiti ga da mi donese upravo ono što želim. Nekako sam iskreno sumnjala u postojanje malog Isusa", ističe.

Dodala je da su joj bila sumnjiva šuškanja njenih roditelja u dnevnom boravku dok bi kroz mutno staklo vidjela isti ukrasni papir koji bi je drugog dana dočekao ispod bora.

"Dok bi me velečasni strogo nadgledao misleći da molim 'Vjerovanje', ja sam u transu ponavljala mantru s božićnom željom za Isuseka (tad sam mu i tepala), misleći da me ispred oltara, gdje zapravo živi, mora čuti. Nikada nije. Mama je rekla da nisam očito dovoljno dobra. Meni nije bio dovoljno dobar on. Htjela sam Djeda Mraza – ali onog američkog. Imao je karizmu i gard pop zvijezde, blistavo bijeli osmjeh, letio je na svijetlećim saonicama koje su vukli neumorni snažni sobovi crvenih noseva i zvjezdanom prašinom posutog rogovlja, pratio ih je kotrljajući zvuk praporaca i zarazna prepoznatljiva božićna melodija, smijao se grlenim ho-ho-ho i poput superjunaka kroz dimnjake je ulazio u kuće", istaknula je.

Ispričala je da je povremeno malog Isusa poslala i njena teta iz Njemačke s "nekim njemački čudnim odjevnim predmetima", čokoladama, Coca Colama i Bravo sokovima u limenkama te gumenim bombonima.

"Ali istovremeno je ipak postojao i Djed Mraz. On bi dolazio u tatinu firmu preko sindikata, nekoliko dana prije Božića, i organizirao druženje djece i roditelja. Čudan mi je bio taj Djed Mraz. Bio je obučen u neko izgužvano odijelo od crvenog flisa obrubljenog vatom koja je otpadala u pramenovima. Nisam mu odgovorila na pitanje što želim da mi donese. Znala sam da je uzaludno. Strpljivo sam čekala da mu sredovječna pretila vilenjakinja brzom kretnjom pričvrsti otpali vateni brk, i da me moj otac ovjekovječi foto-aparatom za obiteljski arhiv.

Rezignirano bih uzela sindikalni novogodišnji paketić za koji sam znala da je ispunjen bombonima, s nekoliko rasutih oraha, nemušto oslikanom slovaricom i meni omraženom čokoladom u pokušaju -šećernom tablom, i otišla kući sanjati američkog Djeda Mraza. Davno je prošlo vrijeme mog vjerovanja u bajke", ispričala je.

Zaključila je da sad zna da bajka postoji samo ako se potrudiš da je stvoriš.