PRIZNAJEM da nisam baš pristaša izbora deset najboljih svih vremena bilo čega: filmova, bendova, nogometaša, gitarista itd. Ipak sam se osmjelio nakon jako puno promišljanja da iznesem ovaj popis deset najboljih rock pjesama, s tim što ih nisam poredao od 10 do 1. To ćete napraviti vi, ako vam se hoće.

Pa da krenemo odmah s nečim iz novije epohe.

Muse - Butterflies and Hurricanes

Matt Bellamy vjerojatno je najkompletniji rock glazbenik u povijesti. Izvrstan gitarist, sjajan vokal i akademski pijanist – a uz to i skladatelj vrlo kompleksnih pjesama osebujnog stila kojega su kritičari nazvali sympho-punk.

Matt ovu mješavinu Rahmanjinova i žestokog rocka sabija u pet minuta koje vam oduzimaju dah. A pijanistička dionica od 3:20 (opet u stilu Rahmanjinova) spada u najljepše glazbene momente zadnjih 50 godina. 

Sting - Fortress around your Heart

U kojem god stilu se okušao, Sting je bio vrhunski. Ovdje je odlučio pokazati sve što zna kao skladatelj – mješavina rocka, jazza i klasike (u pratnji neponovljivog benda) obiluje totalno suludim promjenama tonaliteta (modulacija), koje on napravi triput prije pripjeva, a onda sve zakuca sa završnom harmonijom na "And let me set the battlements on fire”, kakve se ne bi postidio ni Duke Ellington.

Dodajmo i minijaturu Branforda Marsalisa, koju kao da je izvukao iz nekog Haydnovog koncerta (kakve je izvodio njegov brat Wynton). 

Beach Boys – Good Vibrations

Kad već spominjemo modulacije, prvi koji su od njih napravili umjetnost u rocku bili su Brian Wilson i Beach Boys. Najskuplji singl u povijesti glazbe u umjetničkom je smislu isplatio svaki uloženi cent deseterostruko.

Totalno originalna kompozicija (prva prog-rock pjesma uopće) s "nepovezanim dijelovima" (njih šest ukupno), promjene tonaliteta i ritma, uporaba dva basa (električnog i akustičnog), fantastični vokali i harmonije, eksperimenti sa zvukom (električni teremin svira njegov izumitelj Paul Tanner) – i to sve u 3 i pol minute.

Led Zeppelin - Kashmir

Pjesma koju su Plant i Page nazvali "ultimativnim Zeppelinima", nije inspirirana Indijom, nego Marokom. Page je gitaru naštimao na alternativni način (čest u folk glazbi), što mu daje priliku da akorde iz riffa svira iznimno snažno.

I to sve izvodi u 3/4 metru, dok Bonham superjako udara u 4/4 metru (kao što i Plant pjeva), a John Paul Jones na melotronu sjajno glumi orkestar i dodaje bogate melodijske linije. I svi su totalno podređeni kompoziciji, tek pred kraj će se Bonham malo razigrati u svom stilu.

Queen – Bohemian Rhapsody

Maloprije spomenutu ideju Beach Boysa (i Beatlesa) da skladaju rapsodije do savršenstva dovodi Queen. Freddie Mercury odlučuje (inspiriran s The Who) pomiješati rock i operu, što pjesmu katkad dovodi do ivice kiča (ali kičem se igrala i opera općenito).

Onom već ustaljenom arsenalu promjena tonaliteta i ritmova (npr. s 5/4 na 4/4) Freddie dodaje takozvane perfektne kadence i kromatske harmonije koje se "natječu" s onim funkcionalnim ("običnim") i svakim tonom i akordom pokazuje da je bio i jedan od najboljih rock skladatelja. Dodajte tome iznimne vokalno-sviračke sposobnosti cijelog benda i dobijete ovo:

Frank Zappa - Black Page 1 and 2

Zappa je zasebni glazbeni svemir, nekada mi se dogodi da danima slušam samo njega. Ako već moram odlučiti što da iz tog beskonačnog univerzuma originalnih ideja izdvojim kao najbolje, onda neka to bude ova gotovo nemoguća "etida" za bubnjeve, koju je Zappa doslovce napisao, a nevjerojatni Terry Bozzio odsvirao savršeno točno.

I onda se u drugom dijelu ubaci bend koji također mora svirati tu složenu mješavinu jazza i rocka točno po notama (pa ih je i Steve Vai zbog Zappe naučio čitati). I nema tu muljanja u studiju, ekipa to i uživo izvodi perfektno. Frankov sin Dweezil okupio je dosta njih iz tatine ekipe i onda to zvuči ovako: 

Fleet Foxes – The Shrine / An Argument

Ovo djelo treba gledati kao neponovljivu audio-vizualnu cjelinu. Robin Pecknold nastavio je stazama progresivnog folka koju je utro Roy Harper (onaj kojemu su Zeppelini posvetili pjesmu). A Robinov brat Sean napravio je iznimnu umjetničku animaciju.

U samoj kompoziciji (koja je isto jedna rapsodija), uz skladne vokalne harmonije imate i elemente moderne klasike, ali i free jazza (posebno na kraju). Užitak za uši i oči.

Radiohead - Paranoid Android

Rapsodiju po ugledu na Queen i Beatles (Happiness is a Warm Gun) na svoj su originalan način složili i Radiohead, vjerojatno najozbiljniji bend posljednjih 25 godina.

Naglašene promjene stila (i svega drugog – ritma, tonaliteta, tempa), nadahnute su Floydima, Deep Purpleom i Portisheadom. Treći dio pjesme u stilu barokne passacaglie ima i dva razdvojena tonaliteta (i prelijepi kontrapunkt). I kao kod svakog velikog benda, pjesma i uživo zvuči fenomenalno.

Beatles - Strawberry Fields Forever

Dečki iz Liverpoola zapravo su prvi od rocka napravili umjetnost i dali ideje svim ranije spomenutima. Ovo djelo koje je jedan muzikolog nazvao "bizarno briljantnim" pokazuje svu skladateljsku nenadmašnost Johna Lennona. Pjesma vas zbuni od prvog tona (koji je mikrotonalno između A i B); pa tonalitetom uvoda (F ili B?).

Onda krene odmah pripjev, s totalno originalnom harmonijom i dvije iznenadne promjene ritma. A kad u kitici Lennon uz Es doda Es-dim, vi se naklonite kompozitoru.

Prva rock pjesma s orkestracijom (koju je odradio George Martin), sjajan indijski dijalog gitare i violončela, još veće ludiranje s ritmom na kraju, lažni završetak pjesme – i ne preskočite Ringovo bubnjanje po timpanima, pa sve to u povijesno prvom rock spotu. Pjesma za Top 3, koja je i jednog Planta navukla na Beatlese. 

Bowie - Life on Mars

Beatles, Radiohead i Bowie zapravo su sveto trojstvo umjetničkog rocka – a kad bih baš morao izabrati najbolju pjesmu u povijesti rocka, onda bi to vjerojatno bilo ovo četverominutno remek-djelo (koje znate iz istoimene TV serije).

Osim modulacija i činjenice da ovdje zapravo nemate pripjeva, Bowie ide i korak dalje, jer nema ponavljanja fraza u taktovima, sve teče kao jedna melodijska rijeka. "To je nešto najljepše što sam ikada odsvirao", priznao je pijanist Rick Wakeman (onaj iz Yesa). Ne preskočite ni gitarsku minijaturu Micka Ronsona. Kad je Bowie umro, orguljaši su njemu u čast ovo izvodili u katedralama – i onda još bolje shvatite koji je on bio genijalac.

Stvari koje nisu ušle u Top 10

Znam da će odmah biti pitanja za neke pjesme koje nisu ušle među deset najboljih – pa da se ukratko na njih osvrnem.

Led Zeppelin – Stairway to Heaven. Jedan od vrhunaca Zeppelina, ali nekako nema onu originalnost Kashmira. Ne mislim da su je maznuli od Spirita, silazna kromatska linija stara je stoljećima. Ne ljutim se ako tko baš inzistira da se nađe među najboljima, lagao bih da kažem da je ne volim.

Eagles – Hotel California. Perfektan tekst i još perfektniji solo na kraju. Problem je što su harmoniju maznuli od Jethro Tulla (We Used To Know). 

Pink Floyd – Shine On You Crazy Diamond. Ni tu se ne ljutim ako ju tko utrpa među najbolje. Malo predugačka za moj ukus, rock nije zamišljen kao neka simfonija za siromašne. 

Guns'n' Roses – November Rain. OK, sad me već zezate, je li? Ne ulazi ni među prvih tisuću.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.