AKADEMIJA svake godine priredi neki veliki "šok" koji medije preplavi oskarovskim pričama u tjednima i mjesecima ususret dodjeli. Ove godine to je film Emilia Pérez, redatelja Jacquesa Audiarda, koji je uspio u nemogućem ujedinivši u kritikama konzervativnu i liberalnu publiku, od kojih ga svaka mrzi iz nekih drugih razloga.

Zapravo, teško se sjetiti filma koji je izazvao toliko mržnje, a ona je dosegnula vrhunac nakon što je Akademija film nominirala u čak 13 kategorija, što ga stavlja u društvo filmova kao što su Gone with the Wind, Forrest Gump, The Lord of the Rings i Chicago. Naravno, mišljenja su različita i dok jedni nemilosrdno gaze film, drugi smatraju da je jedan od boljih mjuzikala u posljednje vrijeme. 

Slavni redatelj James Cameron rekao je da je film pogledao tri puta i da se radi o "predivnom djelu". I nije usamljen jer dio ljudi iz industrije podržao je redatelja i njegovu viziju.

Meksički kao Duo Pegla

Ako niste već pročitali sve o filmu, radi se o mjuziklu koji prati priču meksičkog narkobosa koji se podvrgava promjeni spola kako bi započeo novi život kao žena. Film je režirao francuski redatelj Jacques Audiard, poznat po svojim prethodnim radovima poput Proroka i Dheepana. Iako ne zna španjolski niti smatra da je to bitno, a nije pretjerano upoznat ni s tamošnjom kulturom, film je na španjolskom jeziku i smješten je u Meksiko. 

Već je to na samom početku izazvalo reakcije tamošnje publike o autentičnosti prikaza kulture i jezika.

Jedna od glavnih kontroverzi vezanih uz Emiliju Pérez odnosi se na percepciju filma kao oblik "kulturnog ekstraktivizma". Kritičari su istaknuli da film koristi meksičku kulturu i problematiku nasilja povezanog s narkokartelima na površan način, bez dubljeg razumijevanja ili poštovanja prema stvarnosti koju prikazuje. Autori su optuženi za banalizaciju nasilja i egzotizaciju meksičke kulture, što je izazvalo negativne reakcije u Meksiku. 

Kritike su prvo krenule od onih koji vrlo dobro znaju koliko je sve neautentično i promašeno, a onda se za sve uhvatila i online ekipa koja je počela ismijavati naglasak zvijezda (posebno Selene Gomez), koje su sve tu kako bi filmu dale "holivudsku težinu", što nas dovodi i do sljedeće kritike. 

Prozirni "mamac za Oscare"

Emilia Perez klasični je "mamac za Oscare", prosječan film toliko nakrcan propagandom i posvećen samo jednom cilju - da osvoji Oscara i na umjetan način legitimizira svoju poruku. Crash Paul Haggisa dobar je primjer lošeg filma koji je uspio u svom naumu da jeftinim trikovima osvoji Akademiju i nakon toga zauvijek nestane iz rasprave o filmu (osim u trenucima kad se rade liste filmova koji ovu nagradu nisu zaslužili).   

Teško je povjerovati da bi ovaj film mogao osvojiti Oscara u kategoriji najboljeg, ali ne toliko zbog same nekvalitete koliko zbog nekih drugih problema. I dok je rasizam bio glavna tema Haggisove "propovijedi", u slučaju Emilije Perez to su trans pitanja. 

Očekivano, "anti-woke" vojska graknula je čim je vidjela 13 nominacija jer "LGBTQ agenda" bla bla. Nitko nije ni sumnjao da im se ovaj film neće svidjeti jer u svojoj borbi protiv wokea oni više nisu u stanju prepoznati ni nijanse, a kamo li da im promakne tema koja je ovoliko smiješno prenaglašena i promašeno provedena. 

No nisu sami. 

Svi mrze Emiliju

Film je suočen i s kritikama zbog načina na koji prikazuje transrodnu zajednicu. Iako je glavnu ulogu tumačila transrodna glumica Karla Sofía Gascón, LGBTQ+ organizacije film su okarakterizirale kao "duboko nazadan prikaz trans žene" i "korak unatrag za trans reprezentaciju". 

Negativne kritike dolazile su sa svih strana. 

Meksički scenarist Héctor Guillén nazvao je film "rasističkom eurocentričnom porugom", dok je meksička trans redateljica Camila Aurora također izrazila nezadovoljstvo načinom na koji je film prikazao trans zajednicu. Osuđuje čak i samu ideju da bismo iz nekog razloga svi morali zavoljeti junakinju koja je objektivno moralno dno samo zato što je odlučila promijeniti spol, kao da je operacijom odstranila i krivnju za zločine koje je počinila.  

I ako sve to nije dovoljno, online zajednica jednostavno je uživala u čerečenju glazbenih momenata koji djeluju više kao parodija nego kao ozbiljan film. Dakako, potreban je kontekst koji je ovdje svjesno izostavljen, ali to zaista ne izgleda dobro.   

Film je također doživio neuspjeh na meksičkim kinoblagajnama, što se pripisuje negativnim reakcijama domaće publike koja je film doživjela kao neautentičan i uvredljiv prikaz njihove kulture. 

A mrze i Karlu, koja isto tako mrzi

Šlag na torti je to što se ovaj "bastion naprednosti" našao na udaru kritika zajednice na čiju su podršku računali.  

Naime, dodatni udarac reputaciji filma zadala je kontroverza vezana uz glavnu glumicu Karlu Sofíju Gascón. Nakon što su se pojavile njezine stare objave na društvenim mrežama s uvredljivim komentarima o islamu i ubojstvu Georgea Floyda, Gascón se našla na udaru kritika. Unatoč višestrukim javnim isprikama, suočila se s oštrim osudama, što je dovelo do njezine odluke da deaktivira svoje profile na društvenim mrežama i povuče se iz javnosti. 

Netflix je također odlučio distancirati se od nje u svojoj kampanji za Oscara, a redatelj Jacques Audiard izrazio je razočaranje njezinim postupcima i rekao da s njom više ne komunicira.

Da se radilo samo o napadu konzervativaca, bio bi to dodatni poticaj Akademiji jer ovo u konačnici i jest srednji prst Trumpu, koji je odlučio iskorijeniti sve DEI inicijative. Međutim, sa svim ostalim na meniju, svi počinju sve glasnije pričati o tome da bi nagrada za najbolji film mogla pripasti Jamesu Mangoldu i njegovom biografskom filmu o Bobu Dylanu A Complete Unknown. 

Svi pričaju, ali ne o tome o čemu su autori željeli

I da previše ne filozofiramo, ovo ne bi bio ni prvi ni posljednji put da Akademija na ovaj način odrađuje stavke na svojoj progresivnoj listi. Ni prvi ni zadnji put da bezvezan film biva proglašen najboljim. Oduvijek je tako, pa i sad.

Dok neki smatraju da film zaslužuje priznanje zbog svoje originalnosti i hrabrosti u odabiru teme, drugi ističu da kontroverze vezane uz kulturnu aproprijaciju i neadekvatnu prezentaciju trans zajednice dovode u pitanje njegovu vrijednost. 

Akademija filmskih umjetnosti i znanosti posljednjih je godina pod povećalom zbog pitanja raznolikosti i inkluzivnosti te bi negativna percepcija filma mogla utjecati na glasanje članova Akademije. Dodatno, skandali vezani uz Karlu Sofiju Gascón mogli bi umanjiti njezine šanse za osvajanje nagrade za najbolju glumicu.

Emilia Pérez predstavlja kompleksan slučaj u kojem se isprepliću umjetnički uspjesi i etičke, ali i čisto tehničke kontroverze. Bez obzira na ishod, slučaj Emilie Pérez otvara širu raspravu o granicama slobode izražavanja u umjetnosti, odgovornosti filmaša prema temama koje obrađuju i utjecaju društvenih skandala na percepciju filmske industrije.

Na kraju dana, Akademija ima svoj ovogodišnji skandal o kojem "svi" pričaju, a hoće li biti apsolutni pobjednik ili najveći gubitnik manje je bitno. Činjenica ostaje da film u konačnici nije potaknuo rasprave o trans temama niti ih je pomaknuo u pravom smjeru.

Ovaj film sam je sebi svrha jer jedino o čemu se raspravljalo je to koliko je promašen kao film o Meksiku, film o trans zajednici, film o narkokartelima, koliko je loš kao mjuzikl, koliko su naglasci neuvjerljivi i je li glavna zvijezda upropastila svoje šanse da osvoji Oscara glupostima koje je pisala na mrežama. Takve kontroverze izazvao je i film o Flashu i film s bilo kojim glumcem koji je optužen za seksualno uznemiravanje. 

Drugim riječima, čak i oni koji film vole, ne pričaju o temama, već samo o skandalima, što ide u prilog tome da je težina filma u najmanju ruku upitna. No bit će zabavno vidjeti što će Akademija učiniti sa svim tim dramama.