"POSTOJI izvjesna vrsta njujorškog Židova, gotovo stereotip, stvarno, kojemu su glazba i baseball vrlo važni. Mislim da to ima veze s roditeljima. Oni su ili imigranti ili prva generacija Amerikanaca, koji su se osjećali kao autsajderi i asimilacija im je bila ključna misao. Ne bi me iznenadilo da je sve ovo istina u Paulovom slučaju."

Od neuspjeha do vječnosti

Ovako je Donald Fagen, osnivač legendarnog Steely Dana, detaljno opisao pozadinu Paul Simona, sina mađarskih Židova, koji se s ovim prilično složio. Ne treba vas čuditi Fagenova pronicavost, i on je sin židovskih doseljenika, rođen svega petnaestak kilometara dalje od svojeg slavnijeg sunarodnjaka.

Paul Simon je svoj glazbeni talent naslijedio vjerojatno od oca Louisa, koji je svirao bas i vodio bend te čijom su rukom napisani akordi i tekst za prvu Paulovu pjesmu, koju je on kao 13-godišnjak skladao i izvodio sa svojim prijateljem Artom Garfunkelom, još davne 1955. godine. Dvije godine kasnije isti je dvojac pod imenom Tom & Jerry izdao svoj prvi singl i ušao u top 50.

Snimili su još nekoliko ne baš uspješnih singlova, da bi 1964. odlučili konačno izdati prvi album Wednesday Morning 3. A.M, kojim su doživjeli kolosalni neuspjeh, natjeravši Paula da gaže traži po Engleskoj.
Sve dok radio stanice na američkom istoku nisu preplavili zahtjevi slušatelja za jednom pjesmom s prvijenca dueta, koji se već bio razdvojio. Prigodu je shvatio producent Tom Wilson, nasnimio električnu gitaru, bas i bubanj na akustičnu pjesmu - i poslao je u vječnost.

Ovdje donosimo originalnu verziju, meni je i ona prelijepa.

O čemu je uvijek maštao Paul

Kako pjesme postaju vječne?

Možda je dio tajne u epohi kad su se mnogi trudili da naprave ne samo hit nego i pjesmu koja će trajati. Caruju Beatlesi, Stonesi, The Who, Kinks, razni drugi autori melodija koje i dan-danas rado poslušamo. U melodijama i jest drugi dio tajne, morate imati nešto što će ljudi pjevušiti ili zviždukati. Treći dio tajne je u harmoniji, treba biti nekako jednostavna, a upečatljiva, da ju se rado svira na tulumima. I tekst kao još jedan neophodan sastojak. Ne morate ni znati engleski da biste zauvijek zapamtili "hello, darkness, my old friend, I've come to talk with you again".

Guglajte tko je što pravio tamo negdje 1965. godine.

Trebao nam je čikaški heavy metal band Disturbed da bismo iznova shvatili da je Sound of Silence stvarčina koja ulazi u uši i suvremenih slušatelja. Možete se kladiti da će je i za pedeset godina na tulumu neki bistri tinejdžer prebirati po gitarskim žicama. 

Paul Simon bio je jedan od najvećih majstora pravljenja upravo takvih pjesama. O jednoj od njih, kažu glasine, njegov imenjak McCartney je maštao cijeli život da je napravi.

Ali ju je napravio Paul Simon. Naučio je kako da jednu u osnovi jednostavnu harmoniju učini složenom i kako da melodiju polako vodi k vrhuncu. I sve to opet uz univerzalnu poruku o onome što bismo svi mi htjeli imati u životu: da nam netko bude most preko kojega ćemo prijeći uzburkanu rijeku. Te davne 1970. godine album je postao najprodavaniji u dotadašnjoj povijesti popularne glazbe.

Jednostavno u složenom

Paul Simon je genijalac upravo po tom svojem smislu da od nečeg jednostavnog napravi nešto složeno, a opet pamtljivo i pjevljivo. Gotovo bi cijeli njegov opus mogli opisati u tim kategorijama, i to je i jedan od razloga zašto su mu dali počasni doktorat na Berklee College of Musicu i zašto su ga toliki mnogi voljeli - i samog i u duetu s Art Garfunkelom. 

Album Graceland iz 1986. postao je njegov najveći uspjeh u solo karijeri, gotovo ravan onome s Bridge Over Troubled Water. Izazvao je i rasprave oko toga podupire li Paul južnoafričke glazbenike ili tadašnji rasistički režim. Čak je nakratko dospio i na crnu listu UN-a. Još gore, južnoafrička AZAPO organizacija stavila je Paula na listu za odstrjel, nije pomogao ni njihov susret u tajnosti.

Paul je tu postao jedan od pionira world musica, a naslovna pjesma i You Can Call Me Al postale su veliki hitovi, ova druga i zbog duhovitog videa s glumcem Chevyjem Chaseom. Tu je Paul sveo harmoniju na osnovnu I-IV-V shemu, karakterističnu za poletnu afričku glazbu.

Ipak, kao vrhunski primjer Paulovog skladanja u solo karijeri uzimam ovu stvar koja u osnovi ima takozvanu andaluzijsku kadencu (I-VII-VI-V), kakvu ćete čuti u milijunima pjesama od flamenca preko ranog baroka do pop glazbe. Paul ne bi bio Paul da to ne obogati prvo modificiranim akordima, a onda i nadoda neke druge akorde kako bi dobio punokrvni jazz pop standard. Pjesmu je nadahnuo raspad njegovog prvog braka, nakon kojega se oženio s Carrie Fisher, poznatom kao princeza Leia iz Star Warsa.

Nemojte propustiti iznimno umjetničko bubnjanje Steve Gadda (koji je svirao i s ranije spomenutim Donaldom Fagenom u Steely Danu).

Legenda koja je najbolje ostarjela

Paul Simon je ostao u glazbi i u danima starosti. Nije jedini, mnoge legende popularne glazbe iz 1960-ih i 1970-ih i dalje nam daruju svoj glazbeni talent. Albume objavljuju Rolling Stonesi, Van Morrison, Paul McCartney, Bob Dylan, nedavno se i Ringu posrećilo da prvi put zauzme sam vrh top liste albuma. Mene obraduje kad god vidim da je netko od tih staraca i dalje u pogonu i da umije napraviti nešto smisleno, premda je to dosta ispod onoga po čemu su oni ušli u legendu.

S tim sam nepovjerenjem pristupio i posljednjem albumu Paul Simona iz 2023. Seven Psalms. Može li jedan 82-godišnjak napraviti nešto što će makar malo podsjećati na onog genijalca koji je nekoć davno oduševljavao i publiku i kritičare?

Ono što sam čuo nadmašilo je sva moja očekivanja - to su 33 minute prekrasne glazbe, nimalo slučajno da su ga neki svrstali u najbolje albume te godine, koju su obilježili puno drugačiji izvođači. Poslušao sam rado i ove mlađe, ima tu sjajnih djela, ali jedino sam Paulov album nakon prvog slušanja odvrtio još jednom. 

Nema tu hita, to je poput Bachove kantate koja se sluša od početka do kraja.