DANAS bi, da je poživio, Krunoslav Kićo Slabinac proslavio 79. rođendan, a tim vam povodom u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju s Kićom iz 1989. godine.

Što je sve Kićo tada novinaru otkrio, pročitajte u nastavku.

Kolovoz 1989.: Profesionalno se poznajemo iz Zagreba, sreli smo se u Splitu, a razgovaramo na golemoj praznoj terasi, daleko od festivalske gužve, gledajući povremeno u more bez kojega Krunoslav Kićo Slabinac ne može, iako je Slavonac.

Razgovaramo neopterećeno, pa to i neće biti uobičajeni intervju; više kao monolog sa sobom, neizvediv bez nekoga tko pokraj vas šuti, a sluša. Riječ i život, estradna filozofija čovjeka koji nam pjeva već dvadeset godina.

- More nas danas hrani - govori Kićo - a prije nas je hranila Slavonija, i to ne smijemo nikad zaboraviti. Prehranila nas je. Još se sjećam poratnih godina kad se velika sirotinja i neimaština sjatila u Osijek, u zelenu Slavoniju. Živio sam u predgrađu toga grada, odrastao sam s Dalmatincima, znam kako su teško živjeli i koliko su tad bili siromašni, koliko smo pomagali jedni drugima.

Taj duh nekog zajedništva i potrebe da se pomogne razvijao se u meni odmalena. Tako živim i ponašam se i danas, čak i u vlastitoj profesiji, možda i najviše u njoj. Prema svojim kolegama. I to bez obzira na to kako se neki put ponašaju, bez elementarnoga kućnog odgoja.

Suosjećam s njima, jer kad se sjetim što ih čeka i što sam sve prošao, ne bih više želio biti u njihovoj koži! Jednostavno mi ih je koji put i žao. Imate pravo kad kažete da bih trebao napisati memoare o svemu tome.

Točno je da slovim kao otvoren čovjek - bez običaja da podilazim sugovornicima i pjevačima. Nije mi to samo u prirodi. Kao stariji kolega, osjećam da imam pravo reći, upozoriti ili prigovoriti.

Osjećam to zbog golema iskustva, kao neko moralno pravo, ali pri tome nastojim... uf! sad se pedagoški ponašam!... biti konstruktivan, da govorim za njihovo, pjevačko dobro. Bez obzira na to hoću li pjevača povrijediti time što izgovorim, jer znam da će, kad se otrijezni, poslije, razmišljati o tome.

Ali prokleto je, dočekati u životu takvu zadovoljštinu, slasni trenutak u kojemu mi se priznaje da sam imao pravo. Salomonova mudra izreka kaže da je pametnome srce zdesna, a budali slijeva. Možda, dakle, i nije pametno da to što ti je na srcu uvijek bude i na jeziku.

"Političari su pjevačima oduzeli popularnost"

No, kad nešto kažem, budite sigurni da sam dobro promislio o tome. Najgore je kad se samo priča bez promišljanja: jezik je najgori neprijatelj čovjeku. Može svašta izlaprdati. Smatram da se mi na estradi moramo dolično ponašati - ne kao političari u današnjoj situaciji! Političari su nam oduzeli popularnost, to im priznajem. Popularniji su nego mi, a neko su vrijeme čak bili ljubomorni na nas.

Morate voditi računa o tome da nas slušaju široke mase. Uzmite, samo, moj nedavni nastup na Trgu Republike u Zagrebu pred oko 70.000 ljudi koje sam zabavljao sat i pol. Tko zna otkuda su i tko su, a najlakše bi bilo ispucati nešto u gledalište što bi ljude moglo zavaditi.

Uvijek treba razmišljati: ako im ne možeš pomoći, nemoj im ni odmagati. Dobro izvaži svaku riječ. Mnogi su naši političari pali na ispitu jer nisu vodili računa o elementarnim stvarima. O ponašanju. I čiji su oni, zapravo, političari? O svemu tome, uvijek kad nastupam, vodim računa: jedan se najobičniji vic može protumačiti pogrešno i pokvariti cijelu večer, a poslije se to nekom

neshvatljivom ekspanzijom probija do drugih gradova. Ipak, nema toliko mnogo pjevača i mojih kolega koji su si zapečatili sudbinu tako kako će si je zapečatiti političari.

Na lakoglazbenoj pjevačkoj sceni, kažete, s jedne su strane veterani, uglednici koji traju dvadeset ili trideset godina, a s druge strane poprilično je bezličnih mladih pjevača, solista... Imate pravo, ali to jesmo li zbog jake garde pjevača u dugom razdoblju ostali bez mlade krvi, neka prosude drugi.

Svakako, kad se nešto naprasno radi - to nije dobro. Nasilu se prekinuo kontinuitet: pojavio se trend prekidanja sa starim pjevačima - daj mladima, samo mladima. Jednostavno tako, bez usporedbi i vrednovanja.

Svi ti mladi ljudi koji su zalutali u estradu, sve je to po drp-sistemu. Upast ću unutra i uzeti što više mogu, dok mogu. Valjaju gluposti, i o glazbi i o životu a netko ih gotovo uinat, neprestano podržava u tome, kao da je zaista trend - očistiti stare, što je staro?

U svakoj profesiji, što si stariji, vrijednost ti raste, samo je u našoj to pravilo obrnuto. Što znači nov i mlad? Ne branim svoju poziciju: to što starim. Neminovno starim. No starim pjevačima u svijetu dižu se u dvorani kad ulaze i plješću, jer znaju cijeniti vrijednost koja traje. Danas u mladih vlada ovakvo raspoloženje: mi njima smetamo. Da mi odemo - oni bi, kao, bili netko i nešto.

To ne znači baš ništa! Nego, budi ti nešto dok smo mi ovdje, pa se bori, godinama. Ne možeš preko noći steći nešto što se stječe godinama, normalno. Jer da bi te publika upoznala, da bi te slušali svi, da nema djeteta na ulici koje te ne pozna - sve dok to ne postigneš, ne možeš se samo tako razmahivati svime i svačime.

"Brena je odjednom nestala, a Čolić je napuhivan"

Ima i netipičnih pojava, Lepa Brena, naprimjer. Nije bilo djeteta koje za nju na ulici nije znalo, a odjednom - nestaje. Jer je sve to skupa bilo isforsirano, jer ona ne odgovara kvalitetom onome što su napravili od nje.

Svi koji su bili tako napuhivani kao i moj prijatelj Zdravko Čolić, a time uopće ne kažem da nije izvrstan pjevač, nagruvani su svime i svačime, ali da bi na to pristao, već unaprijed moraš imati određenu specifičnu težinu. Nemaš li je, kao balon si. Napuhneš se i vjetar te odnese. Ali, imaš li tu težinu, održavaš se.

Što tvori tu specifičnu težinu? Iskustvo koje nosiš u sebi - te kvaliteta i kvantiteta. Da si u svakom trenutku spreman improvizirati na zadanu temu, odgovoriti na svako pitanje, na svakome se mjestu postaviti prema publici tako kakva je ona u dvorani, jer svako selo ima drugu publiku.

To tvrdim: nije naš posao samo doći, pa pjevati. Valja shvatiti da smo mi tu zbog publike, a ne publika zbog nas. Dug je put do takvih spoznaja, do odgovaranja za sve svoje obaveze, ne samo za neke, probrane.

Ocjenjujući tu mladu generaciju... Što znači biti dobar stolar, majstor ili pjevač? Ili jesi ili nisi? Ili znaš napraviti stolac ili ne. Kod nas su izgubljeni takvi kriteriji.

Vozim, tako, neke moje kolege, muzičare iz Osijeka, automobilom, slušam glazbu s radija - svaki se čas oduševljavaju, pa to je izvrsno, to je odlično. A ja ih slušam: osam me godina prate, svjedoci su delirija koje sam izazivao na koncertima i - koliko se god naprezao nikako da shvatim što je to tako dobro u pjesmama kojima se oduševljavaju.

Pa ih pitam, jer sam, priznajem otvoreno, počeo gubiti kriterije: što je pjevanje danas?

I sjajno ste me provocirali pitavši me da li ono umire. Pjevanje uistinu umire! Što ljepše pjevaš, to ti je lošije.

Zabilježio: Dubravko Stojsavljević (Studio, 1989.)