IMAO sam čast da u sklopu istraživanja pučinskih ptica provedem tjedan dana istražujući otok Palagružu.

Sa mnom su mladi biolozi Ivana Šarić i Sven Kapelj iz BIOM-a, strukovne biološke udruge. Ovdje su u sklopu izrade Akcijskog plana vezanog uz ptice cjevonosnice – kaukala i gregulu. U rujnu im je krenuo i veliki projekt LIFE Artina čiji je cilj identificirati morska područja u južnom dijelu Jadrana, važna za tri vrste morskih ptica (sredozemni galeb, kaukal i gregula), te procijeniti glavne prijetnje koje utječu na njihove populacije i definirati i provoditi aktivnosti koje će ih ublažiti. Osim Udruge BIOM kao voditelja, partneri su Udruga Sunce, Javna ustanova Park prirode Lastovsko otočje te BirdLife Malta. LIFE program je instrument Europske unije za financiranje okolišnih i klimatskih aktivnosti, a od svojeg početka, još od davne 1992. godine, financirao je više od 4600 projekata diljem Europe.

Malo se zna o pticama cjevonosnicama. Njihove kolonije su poznate, no još ne znamo gdje se hrane, kuda se kreću po prostranom Jadranu ili čak po Mediteranu. Da saznamo što više, uputili smo se sredinom srpnja na Palagružu.

Posao nam se odvijao tijekom noći. Kakukali, koje istražujemo, provode cijeli dan na moru tražeći hranu. Vraćaju se u kasnu večer, zapravo dobrano u noć, da bi nahranili ptiće skrivene po gnijezdima u pukotinama stijena. Oko 22 sata iz crnila pučine počeli su dolaziti zvukovi. Približavali su nam se uz “dijabolično” cviljenje kao noćne utvare, duše utopljenika. No to su, dakako, bili samo kaukali. Mogu samo zamisliti kakvu nelagodu i strah su nekoć ove ptice izazivale moreplovcima i prvim stanovnicima.

Pentranje po krtim stijenama u mraku

Osvijetljeni mjesecom i zvijezdama te pomoću čeonih lampi hodamo po vrlo strmim, mrvljivim i opasnim stijenama koje poput zidova utvrde okružuju otok. No upravo ovakva nedostupnost paše neslućenim stanarima otoka - kaukalima. Ove ptice provode na moru skoro cijeli život, no, dakako, gnijezditi se moraju na čvrstom. Kao i galebovi, ne grade gnijezdo na stablu, nego na tlu, odnosno bolje rečeno u tlu. Kaukali traže pukotine u stijenama s mekom zemljom na dnu, što dublje, to bolje, a razlog je, dakako, zaštita od grabežljivaca.

Preko dana istraživali smo otok. Od svih naših otoka od kopna je najudaljenija Palagruža, mala skupina otoka od kojih su najveći Velika i Mala Palagruža. Do prvoga naseljenog otoka Lastova ima čak 59 kilometara, a do Italije 52 kilometra. Otok je geološki zanimljiv, načinjen je od vrlo trošne breče i pješčenjaka pa je mjestimice i opasan za prolazak ili penjanje. Nažalost, hvarski ribari su početkom 20. stoljeća ovdje stradali u odronu stijena.

Ekstremni uvjeti ekstremnog otoka

Šiban burom i jugom, tučen valovima, pržen suncem i sa samo 300 milimetara oborina (najmanje u Hrvatskoj), na ovom otoku vladaju zaista ekstremni uvjeti Mediterana pa ovdje rastu divlje masline i drvenaste mlječike. Već usred ljeta boje prirode su uglavnom jesenske, što je posljedica prilagodbe ove biljke suši pa ona gubi list u proljeće, a ponovno lista ujesen. Flora arhipelaga ima oko 260 vrsta, s četiri endemične vrste: palagruški kupus, Fridrihova zečina, presličica i palagruško ptičje mlijeko. Na Palagruži se gnijezde sivi sokol i kaukal, a održala se i endemična podvrsta primorske gušterice, koja je ovdje došla u jednom od prvih valova naseljavanja ove vrste iz Italije.

Na otoku postoje tragovi prisutnosti čovjeka još od antike. Palagruža je danas službeno nenaseljena, ali na njoj trajno borave svjetioničari. Oni se brinu za sigurnost pomorskog prometa, no također su i svojevrsni čuvari otoka. Rijetki turisti, nautičari ili ribari dolaze na otok ponajviše u ljetnom periodu. Valovi i vjetar otvorenog mora mogu ovdje danima izolirati posjetioca, koji se osjeća poput Robinzona na pustom otoku.

Tako smo i mi jedva pobjegli s otoka, usred velike nevere na malom brodu, no sve se to isplatilo. Palagruža je doista jedan od najegzotičnijih dijelova Hrvatske.