Zašto je Hrvatska poludjela za Gršinim pjesmama o shoppingu i pasti u Italiji
GRŠE je jedan od najteže objašnjivih fenomena u hrvatskoj glazbi. Počeci njegovog rada odaju da je riječ o najklasičnijem reperu koji baca ono što rep mikrokozmos zove repčugom, pranjem majkova, rokanjem i sl. Kako je, zaboga, od toga došao do statusa balkanske pop zvijezde? Pet je odlučujućih faktora.
Faktor #1: Gršin izvrstan glas
Ovako su izgledali Gršini počeci:
“Započet ću rat, prat prat prat / ne mogu stat, pristat srat / ja sam tu da dam umitno disanje hip hopu koji na samrti udiše dušikkkk / ja sam tu da ga vratim iz mrtvih, ja sam tu da mu dam… kisikkkk”
Znam, znam, yikes, ali svi su tako nekako počeli. Grše je godinama radio nešto slično dok nije došao do Badr Harija, a to je zapravo samo nastavak svega što je radio kao član Trećeg čina. Bez obzira na početničke greške, mora se priznati da je Gršin glas više nego adekvatan za rokanje tvrdih versova i da je već tad zvučao jako uvjeren u to što govori (što god to bilo), a to je izuzetno važno za pop zvijezde.
Premotajmo na 2019. godinu. Ovo je pjesma kojom se Grše probio, megahit podžanra tvrdog repa s njegovog prvog studijskog albuma Tilurium koji je pun ovakvih pjesama:
“Ozada Šant zavaljen, u gepeku rep zadavljen / vozimo za nadalje u hip hop Nazaret / tip top sada je, di ko Sadam je / na ulici zaglavljen, Hitchcock drama je / hip hop taman je, za tebe zabranjen / niko ravan je, pičko, strava je!”
Ne znam što Grše misli o ovome, ali definitivno se ne radi o najrafiniranijim poetskim dosezima čovječanstva. Sadržajno Grše tu ubode nekoliko dobrih trenutaka (npr. “frizura je Kosor” je tvrda linija - usprkos kontradiktornoj liniji s početka: “furan kosu na jež, u zubima vas nosin do daljnjeg”) pa je u najboljem slučaju solidno jer se radi o klasičnom praznom reprezentu. Ali Grše ga zaista nosi, njegov glas je sazrio i na ovom albumu zvuči jednako dobro kad je glasan i agresivan kao i kad je smiren i autoritativan.
Faktor #2: MMA hajp
Ipak, pjesma ima odličnu atmosferu, legendarni Vucin uvod, instrumental je solidan, spot tipičan za ovaj stil (i dobro je da nije skupa produkcija, tvrđe je ovako), a dogodila mu se najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi za viralnost: izuzetno popularna MMA ekipa predvođena Antonijom Plazibatom počela je bezrezervno hajpati pjesmu. Tzv. co-sign je fenomenalna taktika za probijanje novih izvođača u svijetu, a i kod nas je možete vidjeti na gomili primjera: od Petra Graše i Olivera preko Lima Lena i Alena Vitasovića pa sve do samog Grše čiji co-sign danas osigurava milijunske preglede.
Faktor #3: Tajming i vizija
Tajming je sve: Badr Hari je stigao na izmaku kreativne energije Kiše metaka predvođene Krešom Bengalkom - zanimljivim slučajem odličnog tekstopisca osrednje izvedbe, potpune suprotnosti Grši - i hajpom nahranio brojne poklonike žanra koji su ostali bez goriva za teretanu i rekreiranje videa Adriana Petričevića.
Ipak, ono što je Gršu dovelo do ove točke nije moglo potrajati predugo i nije ga moglo odvesti do najšire publike. Najšira publika više želi bezbrižno partijati nego biti kanibal, animal, rizat žrtve ka Hanibal. Grše je pametniji, sposobniji, radišniji i zainteresiraniji za monetarni uspjeh nego što se iz prvog dijela njegove karijere moglo naslutiti. Znao je da se mora prilagoditi i ići all-in u širenje sonične palete i tema da bi došao do regularnih ljudi i prevazišao jezgru svoje publike koja bi ga ionako osudila čim bi postao previše popularan - tako to ide u tvrdim krugovima.
Enter…
Faktor #4: Lockroom
Najprominentniji hrvatski producent o kojem sam pisao puno puta omogućio je Grši upravo prilagodbu komercijalnijem zvuku. Zahvaljujući njemu, Grše je počeo zvučati svjetski. Drugi album (Platinum) nastao je u suradnji s Lockroomom i kvalitetom zvuka i produkcije dao Grši ozbiljnost koja je užasno nedostajala svima koji su pretendirali zauzeti vodeću poziciju hrvatskog repa. OK, tu samo mislim na Hiljsona Mandelu koji je, urnebesno, oko izlaska Gršinog drugog albuma osudio sebe na stagnaciju polaganjem nade u Pecotića i Shallu. Zamislite kako bi stvari izgledale da je ranije riskirao i krenuo raditi s Lockroomom!
Bilo kako bilo, Lockroom je etablirao Gršu u apsolutnog vladara digitalnog streaminga u Hrvatskoj. Neprikosnoveni niz hit singlova prometnuo ga je u lika čiji glas svi žele na vlastitoj pjesmi jer znaju da će ta pjesma ići u milijunske preglede automatizmom. Sve je bilo savršeno postavljeno za sljedeći korak…
Faktor #5: Zvone Pušić i partyyyy
Zvone Pušić je vodeća figura domaćeg repa, čovjek oko kojeg se sve vrti i koji ima presudan utjecaj na rast karijera hrvatskih repera. Dominantan je booking agent u trep okvirima, radi najrelevantnije i najuspješnije festivale za slušatelje trepa (Drito), ima brand festivala za promicanje mladih izvođača (Lil’ Drito) i njegov label ima otvoren put do radio stanica. Udruživanje s Pušićem rasteretilo je Gršu u organizacijskom smislu i osiguralo mu najbolju dostupnu strukturu što se tiče live nastupa. Ali naravno da mora izvoditi glazbu koja je prikladna za praćenje tog rasta - stagnacija često označava početak kraja.
Primjerice, najbolja Gršina pjesma do današnjeg dana je Božji dar, ali od nje ne kapa ni blizu kao od…
Počevši od vizionarskog singla Mamba, Grše tematski ide stopama uzora Jale i Bube te niže party hitove. Sip, Mamma mia, Fantazija, Tokyo drift… Sve je super, život je lijep i skup, ona je najatraktivniji bed bič na planeti, gume se troše, a slučajnim prolaznicima će sigurno najviše za uho zapeti talijanski motivi i vjerojatno će se zapitati zašto su Hrvati odjednom toliko ludi za pastom, Barijem i shoppingom u Milanu.
Izvor: X ili Twitter ili kako se već sad zove
Nisu. Hrvatski treperi guraju motive Italije već neko vrijeme, što inspirirani talijanskim trepom koji je jako popularan među njima, što neposredno ugledajući se na megapopularnu Vojkovu Pastu italianu koja je bila prototip pop rap hita.
Zanimljivo je to što je naslanjanje Dalmacije na ostavštinu talijanskih glazbenika priča starija od naslanjanja Zagreba na njemačke šlagere. To ima smisla na temelju istog podneblja i romantiziranja mediteranskog načina života - mitologiziranje i jasno oslanjanje na već prihvaćene motive su gorivo dobrog marketinga.
Je li trep pomama za Italijom samo nastavak Traga u beskraju i Da znaš? Ne baš, ali nije ni daleko od toga. U svijetu gdje je glazba sadržaj i podloga za konzumaciju, dobar život® je savršena tema za pjesme. Talijanski motivi samo su popratni mem koji, eto, dobro zvuči - o čemu svjedoči i to što Grše u refrenu Mamma mia urnebesno spomene sangriju, piće koje nema veze s Italijom.
Ja podržavam sve navedene u ovom članku jer u meni još uvijek tinja nada da će glazba koju rade ostavljati ozbiljnije dojmove i posljedice od želje da pijem još malo više, skačem još malo jače i živim još malo skuplje. Evo, popit ću jednu u to ime. Don’t - stop - the - party!
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati