Foto: Dino Milić

Svibanj 1987: Svi su svibanjski praznici lijepi. Dan mladosti je među njima nešto posebno. Već godinama obilježavamo ga proslavom koja ispred televizora dovodi mnoštvo mladih i starih. Sjednu ljudi da vide kako mladi iskazuju sebe. U tim trenucima kilometri koji nas dijele od središnje proslave u Beogradu nisu nikakva udaljenost. Ono što se zbiva na stadionu JNA u Beogradu svečanost je svih naših domova.

Sjedimo i promatramo. Pred našim očima izvijaju se tijela mladih. Bravurozne kretnje, bogatstva ritma, pjesma boja. Pred takvim prizorima kadri smo na trenutak zaboraviti kredite i bolovanja, pakete mjera i interventne zakone. Život se jednostavno pretopi u sliku. Punih 120 minuta "putujemo" iz pjesme u pjesmu. I obuzme nas posebno raspoloženje i postaje nam jasnije nego
ikad da na mladima svijet ostaje.

Ali mnogi ipak nisu u tim trenucima pred televizorima. Dok traje fešta kafići su svejedno puni, kina rasprodana, kazališta solidno popunjena. Na ulicama se vidi i dosta mladog svijeta. Vidimo mlade u svojim standardnim okupljalištima kako bezbrižno pijuckaju svoje piće. Potpuno su ravnodušni za ono što se događa na stadionu JNA u Beogradu. Veselo i opušteno mladi slušaju glazbu, pričaju viceve i ponešto, možda baš o sletu.

Zanimalo nas je zašto ne promatraju slet i što uopće misle o njemu. Da li bi ga promatrali kad bi se on eventualno još više prilagodio njihovom ukusu? Da bismo potražili odgovore na ta pitanja prošetali smo Zagrebom i razgovarali na ulici, pred kinima, u kafićima.

"Neću gledati"

I odmah moramo reći da smo čuli svakakva mišljenja. Jedni misle da je završna svečanost dobra, da vjerojatno drukčija i ne može biti, ali ne znaju objasniti zašto je ne prate "uživo". Drugi misle da ona još nije dovoljno suvremena. Treći su opet uvjereni kako je potpuno nezanimljiva, ali opet ne znaju reći što bi trebalo učiniti da ne bude takva. Uostalom, evo kako izgleda prvi pregršt tih mišljenja:

"Ne, ne gledam slet, radije sam izašla van. Meni to nije zanimljivo. Smatram da treba biti modernijih stvari. Treba nam nešto drugo kao što je večeras koncert mladih bendova na Cvjetnom trgu" (Jasna Prišanić, 21 godina).

"Kratko i jasno: više rocka" (Antonio Bat, 21 godina).

"Slet mi se sviđa i mislim da ništa ne treba mijenjati. Slučajno sam spriječen da ga promatram, morao sam izaći u grad" (Ivan Prister, 12 godina).

"Što se mene tiče mogu reći da mi se cijela ta gimnastika ne sviđa. To više odgovara ukusu mojih roditelja. Ja sam više za pjesmu i ples" (Jasna Marić, 19 godina).

"Neću gledati slet, idem na njemački. I da imam vremena ne bih ga gledala. Ne volim takve glomazne manifestacije. To mi je bez veze" (Koraljka Domel, 15 godina).

"Ma, kakvi! Neću gledati slet. Ljepše mi je prošetati gradom i pogledati kojeg dobrog komada. Ne, bez šale. Mene to ne zanima. Ali ništa ne bih mijenjao. Svaka čast onima koji ga hoće gledati. Ja ću radije šetati. Mislim da je to pošteno" (Davor Varkić, 23 godine).

"Završna proslava ove je godine jako malo propagirana. Više je ljudima trebalo reći što donosi ta proslava" (Jasna Šijan, 16 godina).

Stara je zaljubljena

Gotovo u svim odgovorima ponajviše se spominjala glazba. Nekako je ona dominantna, jer naši sugovornici kao da u njoj nalaze nešto od čega treba početi kad se razmišlja o tome kako bi trebala izgledati završna svečanost Dana mladosti koja bi im bila privlačnija i "prisilila" ih da ostanu pred kućnim ekranom.

Ali na to se nadovezuju i druge pojedinosti što ih mladi smatraju važnim kad se govori o tome. Jedni su alergični na svaku stereotipnost, pa smatraju da bi sve dobro došlo što je njena suprotnost. Neke čak nervira i riječ "slet".

To je nešto, smatraju, iz vremena njihovih djedova i baka kad se gradila pruga Brčko-Banovići. Jednostavno: mijenjali bi sve što ometa izravnu identifikaciju današnje mladosti s tim slavljem.

"Da bi slet privukao mlade kao prvo treba mu promijeniti ime. Tko tu i otkud slijeće?" (Mario Jančić, 18 godina).

"Zašto naši roditelji, da ne kažem fosili, ne uživaju u onome što mi mladi danas jesmo, nego u našoj proslavi traže sebe i nameću nam sve te parole i recitacije? Mi nismo to" (Slavica Kunić, 18 godina).

"Od sleta bi trebao ostati samo koncert na Trgu Marxa i Engelsa koji se ionako održava svake godine. Samo to bilo bi dovoljno da puno mladih otputuje u Beograd" (Bojana Stezić, 17 godina).

"Treba nam više glazbe za mlade. Mislim da bi dobro došao "Plavi orkestar". Ako ne on, onda nešto slično" (Snježana Vlašić, 15 godina).

"Čujte, i dalje mi nije jasno je li to proslava starih ili mladih... Ako je proslava mladih pustite nas da izrazimo svoje veselje, stanja i želje onako kako ih mi doživljavamo. Točno je da se ponešto promijenilo, ali to još nije onako kako bi bilo kad bismo mi potpuno sanni izražavali sami sebe. To je moje duboko uvjerenje" (Ljubica Strščić, 20 godina).

"Ne gledam prijenos proslave. Gledao sam je lani i nisam bio zadovoljan. Previše patetično. Sve neke metafore. Anketirajte mlade i ne vjerujem da ćete među njima naći nekog koji tako metaforično govori i misli. Ja sam za jednostavnost" (Ljubo Dunkić, 19 godina).

"Nemojte me zasmijavati! Slet sam posljednji put gledao u osnovnoj školi. To se izvodi tako kao da se želi sve ispričati, od prošlosti i sadašnjosti do budućnosti. Meni to ne odgovara i gotovo. Ali zato je moja mama zaljubljena u te stvari. Ona misli da ja nemam pojma. Možda stara ima pravo" (Žarko Armušić, 16 godina).

"Slet je nekad imao drugo značenje. Meni je danas stereotipan. Treba ga još mijenjati" (Zoran Cvjetičanin, 21 godinu).

"Slet mi je previše kičast. Završna predstava bi trebala biti neko skromnije i zato šarmantnije druženje mladih" (Marijana Brešić, 18 godina).

To je super

No, nemojte pomisliti da je to sve. Među mladima koji nisu promatrali na ekranu prijenos završne proslave u Beogradu našli smo priličan broj onih koji joj daju visoke ocijene. Zašto je onda nisu pratili uzaludno je pitati. Mladi svijet ipak ima neke svoje tranzistore u glavi.

Tomislav Duvančič, 16 godina, kaže: "Slet je odlična stvar. Sviđa mi se i mislim da ništa ne treba mijenjati".

Tvrtko Lenčić, 12 godina: "Pa, da. Sviđa mi se. Najviše mi se sviđa kad rade one figure".

I Gabrijela Posavec, 16 godina, upućuje završnoj priredi najbolju ocjenu: "Na žalost neću gledati slet, jer idem na instrukcije iz matematike. Stvarno mi je žao, jer mislim da je slet super. I mi u školi vježbamo za neke sletove".

Pridružuje joj se i Gordana Ivezić, 14 godina: "Slet je baš lijepa stvar i svaki put je drukčiji".

Tako, mišljenja su podijeljena. Kritike ima dosta. Još jednom se pokazuje da zabaviti mlade ljude
nije baš najjednostavnija stvar na ovom svijetu. Jer, ipak se varamo kad mislimo da se svi njihovi interesi svode na glazbu, na rokerske ritmove i vladajuće zabavne mode.

Činjenica je ipak da je to samo privid. Svijet njihovih ideja i mašte mnogo je bogatiji nego što se to ovako usput gledano čini. Mladi osnivaju svoja kazališta, svoje radio stanice, pišu poeziju i prozu, slikaju, razmišljaju o tehničkim zbivanjima u suvremenom svijetu. I žele uvijek nešto novo, nešto bolje i zanimljivije od prošlog.

I što bi onda trebalo učiniti za one koji završnu priredbu ne prate na ekranima, kako da ona i njima postane dovoljno zanimljiva? Trebalo bi o tome razgovarati manje sezonski, ne samo u proljetnim mjesecima kad se priredba približi, pa sve dobije nekakve dramatične prizvuke.

Napisala: Nataša Džeba (Top, 1987.)