KADA roditelji pogriješe, djeci je važno čuti ispriku. Tako dobivaju potvrdu da su njihovi osjećaji važni i da ih roditelji poštuju. No neki roditelji teško priznaju pogrešku i preuzimaju odgovornost za svoje postupke.

Takav odnos može ostaviti trag i u odrasloj dobi. Djeca mogu naučiti preuzimati krivnju i kada nisu kriva, pretjerano se ispričavati ili se potpuno povlačiti čim dođe do sukoba. Posljedice se mogu odraziti i na njihove kasnije odnose jer je teško naučiti vjerovati drugima ako se u djetinjstvu nisu uvijek mogli osloniti na vlastite roditelje, piše YourTango.

Nesigurnost i sumnja u sebe

Roditelji mogu narušiti djetetovo samopouzdanje, a da toga nisu ni svjesni. Ako djetetu stvaraju osjećaj krivnje zbog njegovih emocija, ono može početi sumnjati u sebe i pitati se je li problem zapravo u njemu.

Ako se takve situacije često ponavljaju, dijete može odrasti s očekivanjem da će ga i drugi omalovažavati ili kriviti. Zbog toga u odrasloj dobi može neprestano analizirati svoje riječi i postupke te se teško zauzimati za sebe.

Pretjerano ispričavanje

Djeca roditelja koji na njima iskaljuju frustracije, ali se nakon toga ne ispričavaju, mogu početi vjerovati da su ona kriva za napetost u domu. Ponekad preuzimaju krivnju samo kako bi smirila situaciju i izbjegla novu svađu.

Takav obrazac mogu zadržati i kada odrastu. Čim netko povisi glas ili razgovor postane neugodan, automatski se ispričavaju kako bi smirili situaciju, čak i kada nisu učinili ništa loše.

Teško podnose kritiku

Ako dijete odrasta uz česte prigovore i nepredvidive reakcije roditelja, može steći dojam da ništa što napravi nije dovoljno dobro. S vremenom zbog toga počinje sumnjati u vlastite procjene.

U odrasloj dobi zato i običan prigovor partnera, prijatelja ili nadređene osobe može doživjeti kao osobni napad. Čak i dobronamjernu kritiku može teško prihvatiti jer u njoj prepoznaje osjećaj koji ga prati još iz djetinjstva.

Preuzimaju krivnju i izbjegavaju sukobe

Ako roditelj redovito prebacuje odgovornost na dijete, ono može odrastati s osjećajem da je krivo za sve što pođe po zlu. Umjesto da nauči razlikovati vlastitu odgovornost od tuđe, počinje vjerovati da je najlakše prihvatiti krivnju i tako izbjeći sukob.

Roditelji trebaju učiti djecu odgovornosti, ali postoji velika razlika između toga i stvaranja osjećaja da je dijete samo po sebi problem. Ljudi koji odrastaju s takvim osjećajem kasnije mogu teško postavljati granice i zauzimati se za sebe.

I sami teško priznaju pogrešku

Djeca velik dio ponašanja uče promatrajući roditelje. Ako nikada ne vide roditelja koji kaže da je pogriješio i iskreno se ispriča, ni sama ne dobivaju primjer kako zdravo riješiti takvu situaciju.

Zbog toga nekima i u odrasloj dobi može biti teško priznati pogrešku. Umjesto isprike mogu tražiti opravdanja ili prebacivati krivnju na druge jer su takav način ponašanja gledali tijekom odrastanja.

Teško vjeruju drugima

Roditelji su među prvim osobama uz koje djeca uče što znači nekome vjerovati. Dio tog povjerenja gradi se i tako da roditelj može priznati kada je pogriješio, posebno ako isto očekuje od djeteta.

Ako roditelj, umjesto da preuzme odgovornost, stalno traži opravdanja za svoje postupke, dijete može postati opreznije u odnosima. Kasnije mu može trebati puno više vremena da se nekome prepusti i povjeruje da ga ta osoba neće povrijediti.

Teško se otvaraju drugima

Bliski odnosi zahtijevaju otvorenost i osjećaj sigurnosti. Roditelji su najčešće prve osobe kojima se dijete obraća kada je tužno, prestrašeno ili povrijeđeno. Ako pritom nailazi na odbacivanje, kritiku ili prebacivanje krivnje, može naučiti skrivati osjećaje.

Taj obrazac može nastaviti i u odrasloj dobi. Umjesto da partneru ili prijateljima kaže što ga muči, radije se povlači i probleme zadržava za sebe jer mu je teško vjerovati da će njegove osjećaje netko prihvatiti.

Oslanjaju se samo na sebe

Djeca koja nisu mogla računati na podršku roditelja ponekad vrlo rano nauče da sve moraju rješavati sama. Takva samostalnost na prvi pogled može djelovati kao prednost, ali problem nastaje kada osoba više ne zna ili ne želi tražiti pomoć.

Ako su roditeljske reakcije bile nepredvidive i dijete se nije osjećalo sigurno obratiti im se kada mu je teško, može razviti uvjerenje da je najsigurnije oslanjati se isključivo na sebe. U odrasloj dobi zbog toga može odbijati tuđu pomoć i teško se potpuno prepustiti bliskim odnosima.