NA DANAŠNJI DAN 1970. godine u Makarskoj se rodio bivši hrvatski nogometaš Alen Bokšić.

Nogomet je počeo igrati u podmlatku makarskog Zmaja, a svoju uspješnu i bogatu karijeru započeo je u splitskom Hajduku kojem donosi trofej pobjednika posljednjeg Kupa maršala Tita. I to pogotkom novopečenom prvaku Europe, Crvenoj zvezdi na stadionu Partizana (ondašnjem stadionu JNA). Nakon Hajduka, Bokšić je igrao za Cannes, Marseille, Lazio, Juventus i Middlesbrough.

"Igrao sam za Hajduk i neke manje klubove"

Alen Bokšić je za Hajduk ukupno odigrao 174 utakmice uz 60 golova. U službenim utakmicama zabio je 30 golova u 110 nastupa, a svoj službeni debi imao je u Prvenstvu Jugoslavije 1987. godine, kada je, sa samo 17 godina, kao zamjena ušao u porazu 3:1 od Čelika iz Zenice.

Bokšić je 8. svibnja 1991. godine Hajduku donio naslov posljednjeg održanog Kupa Jugoslavije. Napadač splitske momčadi je u 65. minuti finala protiv Crvene zvezde zabio jedini gol tog finala. Samo 20 dana kasnije momčad Crvene zvezde je osvojila naslov europskog prvaka, pobijedivši Marseille nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.

Zasigurno najpoznatija anegdota vezana za Alena Bokšića dogodila se tijekom njegovog pohađanja akademije Hrvatskog nogometnog saveza za dobivanje trenerske licence. Na predstavljanju je legendarni Makaranin rekao: "Ja sam Alen Bokšić. Igrao sam u Hajduku i nekim manjim klubovima. Nadimak mi je Boka i Boka legendo, a ovdje sam jer želim opet biti Alen Bokšić."

Za najvrjedniji uspjeh karijere, jednom prilikom je rekao: "Ja sam osvojio dosta trofeja, značajnih trofeja, između ostalog Ligu prvaka i Interkontinentalni kup, ali mogu iskreno reći da mi to nije toliko važno koliko prvi trofej s Hajdukom. Ipak sam počeo u Hajduku, to je moj klub, a Kup iz 1991. je prvi i jedini trofej koji sam osvojio u bijelom dresu, tako da on zauzima posebno mjesto u mojim uspomenama."

S Marseilleom je osvojio Ligu prvaka

Nakon kratkog boravka u Cannesu, Bokšić je 1992. godine prešao u Marseille. U plodnoj sezoni 1992./1993. pomogao je momčadi u osvajanju Lige prvaka i francuskog prvenstva s 29 golova u 46 nastupa. 23 je postigao u prvenstvu, gdje je bio najbolji strijelac s tri gola više od drugoplasiranog Xaviera Gravelainea iz Caena, dok je sa šest golova bio drugi najbolji strijelac Lige prvaka. Više od njega je zabio samo PSV-ov Romario, njih sedam.

Pokazat će se to kao referenca koja je potaknula Juventus i Lazio (dvaput) da angažiraju nogometaša, koji je završio četvrti u izboru za Zlatnu loptu 1993. godine, ispred Michaela Laudrupa, Paola Maldinija, Hriste Stoičkova i Ruuda Gullita.

Njegov transfer u Lazio je deveti najskuplji transfer u modernoj povijesti

Stranica Totally Money je 2024. godine uspjela razviti algoritam koji je sposoban preračunati iznose transfera koji su se događali kroz povijest nogometa u iznose koji bi oni iznosili u današnjem novcu, dakle nakon inflacije i svih ostalih faktora koji utječu na vrijednost novca. Popis je sastavljen od 100 najskupljih transfera napravljenih od 1992. godine i osnivanja Premier lige.

Među deset najskuplje plaćenih nogometaša u povijesti nogometa našao se i Alen Bokšić, koji je zauzeo 9. mjesto. Njegov transfer iz Marseillea u Lazio iznosio je tada 11 milijuna eura, a u današnjem novcu bi to bilo nešto više od 170 milijuna eura. Cijeli popis možete pogledati OVDJE.

Bokšić u Italiji nikad nije uspio ponoviti formu iz sezone 1992./93. u Marseilleu, ali njegova je vrijednost nadilazila puko postizanje golova. Bio je dijelom novog vala centarfora za koje je Thierry Henry rekao da su 90-ih godina dali novo značenje toj poziciji.

Ostavio je velik trag u talijanskom nogometu, posebice u Laziju u kojem je igrao od 1993. do 1996. te od 1997. do 2000. godine. Između ta dva mandata u rimskom klubu, s kojim je bio talijanski prvak, osvajač Kupa pobjednika kupova i dva talijanska kupa, bio je na ugovoru u Juventusu. Sa Starom damom je osvojio Serie A i Interkontinentalni kup.

Odveo je Hrvatsku na dva SP-a

Bokšić je u reprezentativnom dresu odigrao 40 utakmica uz 10 postignutih golova. Ozljeda glave u prvom poluvremenu prve utakmice hrvatske reprezentacije na Euru 1996. spriječila ga je da se istakne na debitantskom natjecanju nove nacije, a ozljeda ga je zaustavila i u sudjelovanju na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, na kojem je Hrvatska bila treća.

"Čudno i glupo je ne sudjelovati u nečemu za što živiš i što radiš. Dogodila se ta ozljeda koljena zbog koje nisam mogao nastupiti, ali me obilježila jer sam s tim imao problema do kraja karijere. Mislim da sam pravi nogomet prestao igrao 1998. jer je sve nakon toga bilo poluigranje i mučenje. To su bile moje najbolje godine, tek sam tada trebao odigrati par godina na vrhunskom nivou", rekao je Bokšić.

Upravo je Bokšić postigao odlučujući pogodak u doigravanju kvalifikacija protiv Ukrajine, kojim je Hrvatska izborila plasman u završnicu, ali bio je to kraj njegova angažmana u tom ciklusu. Hrvatska je u prvoj utakmici svladala Ukrajinu s 2:0, no Ukrajinci su u uzvratu igranom u Kijevu poveli već u petoj minuti golom Andrija Ševčenka. Vodstvo je trajalo do 25. minute, u kojoj je Bokšić postigao gol za konačnih 1:1, odnosno ukupnih 3:1.

Nije to bio njegov jedini gol koji je odveo Hrvatsku na SP. Hrvatska je u posljednjem kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji igrala odlučujuću utakmicu protiv Belgije. Hrvatskoj je u tom susretu trebala pobjeda za prvo mjesto skupine, a trenutak odluke u napetom dvoboju na Maksimiru dogodio se u 75. minuti kada je Prosinečki proigrao Balabana, a on iskosa s desne strane odigrao povratnu loptu koju je Bokšić smjestio u mrežu za jedini gol na utakmici.

Kad se Bokšić napokon riješio ozljeda, u dobi od 32 godine, na Svjetskom prvenstvu 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, mnogi su njegovi blistavi suigrači već bili na zalasku karijere. Hrvatska nije bila ni blizu nekadašnje snage i nije ostavila traga. Sreća ponovo nije bila na Bokšićevoj strani.