Petković se duri na cijeli svijet i promatra utakmice. Više se ni ne trudi to sakriti
![Petković se duri na cijeli svijet i promatra utakmice. Više se ni ne trudi to sakriti](https://ip.index.hr/remote/bucket.index.hr/b/index/c4ef8a5d-1fc4-4b18-8f00-003f038ec092.jpg?width=765&height=402)
DINAMO je u prvoj utakmici play-off runde nokaut faze Europa lige izgubio u Sevilli 3:1 iako je igrao dosta bolje nego što rezultat pokazuje. Hrvatski prvak na Maksimir bi vjerojatno donio puno bolji rezultat da Deni Jurić nije neshvatljivo promašio čisti zicer za 3:2, a nevjerojatni Bono skinuo Dinamu dva zicera.
Dinamo se uz još jednu ovakvu partiju i dosta sreće može nadati čudu i prolasku u uzvratu. Ipak, to će biti nemoguća misija s onakvim Brunom Petkovićem kakvog smo vidjeli sinoć u Sevilli. Situacija s donedavno prvim igračem kluba je jako delikatna. Dinamo treba Petkovića, a Petkoviću, koliko god on to ne shvaćao ili prihvaćao, treba Dinamo. Nažalost, Dinamo je rob Petkovićeve kvalitete, ali i ega. Petković je rob svojeg pristupa i statusa u klubu.
Petković je u pravu samo u jednoj stvari
Njegov rat s izmišljenim, stvarnim i inim neprijateljima počeo je još prije dvije godine kada su prvi navijači i mediji primijetili da bira utakmice. U HNL-u je njegov voljni moment često bio upitan, ali bi dobrim europskim, a onda i reprezentativnim nastupom natjerao ljude da to nakratko zaborave.
Njegov pravi, otvoreni rat s okolinom počeo je uoči prošlogodišnjeg Eura kada više nije ni pokušavao sakriti da se ljuti na medije i navijače koji od njega traže više i da mu se ne da trenirati ni igrati. Otad počinje spirala njegovog slobodnog pada.
Čovjek koji se dovodio u kombinacije s najvećim svjetskim klubovima i ligama, koji je profilom bio točno ono što treba Hrvatskoj i koji je čvrsto prigrlio prvu postavu reprezentacije u malo više od pola godine ispao je s Dalićevog popisa i postao rubni prvotimac u Dinamu.
U svemu tome Petković je oko jedne stvari u pravu. Njegove greške ne mjere se istom mjerom kao one njegovih suigrača. Recimo, konsenzusom je proglašen najgorim Dinamovim igračem u Sevilli, iako je Bočkaj izgubio loptu za gol prije njega i iako je izgubio doslovno svaki treći posjed koji je imao.
Petković je kod trećeg gola izgubio loptu na 80 metara i premda je to učinio krajnje nonšalantno, ne bi se smjelo smatrati normalnim da ta situacija završi golom. Kod penala je Livaković bespotrebno agresivno skraćivao kut zbog čega je prvi udarac i odbio u polje, a kod drugog gola je mogao bolje reagirati na odbijanac koji ga je ulovio u još jednom preranom padu.
Mogu se nabrojati desetine drugih individualnih pogrešaka, čak i onih koje su se ponavljale, ali dojam je da je jedino Petković označen krivim za poraz. Nije to slučaj samo s ovog susreta. Isti navijači koje nervira njegovo "bespotrebno pimplanje" su isti oni koji mu najžešće aplaudiraju kada takvim riskantnim potezom Petković stvori prednost za Dinamo.
Igrači su ljudska bića i sasvim je normalno i prirodno da reagiraju na podražaje oko sebe. Normalno je da ih kritike ljute i da im smetaju čak i kad su utemeljene i normalno je da se osjećaju kao da je čitav svijet protiv njih čak i kada se trude dokazati suprotno. Problem s Petkovićem je da se on prestao truditi.
Može se duriti koliko god hoće. Više nije loš samo za sebe nego i za momčad
Upravo to je ono što je počelo smetati baš svima. Petković djeluje kao da mu je svejedno igra li, pobjeđuje li Dinamo i daje li se dovoljno u svoj posao. Tu je, ali nije prisutan. Na terenu je, ali utakmica se događa pored njega.
To je postao ozbiljan problem i za momčad. Već dugo je igrač manje u obrani, a na suigrače se prenosi loša vibra i defetizam kojima isijava. Oršić zabija krasne golove, ali ono što najviše impresionira u njegovoj igri je da mora vući i za sebe i za suigrača s kojim je donedavno rušio velikane.
Desetak minuta prije nego što je Petković izgubio loptu nakon čega je pao zgoditak, suparnik mu je još jednom oduzeo loptu jer je bio van utakmice. Iz tog napada Španjolci su povukli brzu kontru i ušli u vrlo dobru situaciju, ali je Ademi odšprintao 60 metara i u istoj akciji dvaput blokirao udarce.
Razlika između tog Ademijevog trka i zalaganja s jedne te Petkovićeve izgubljene lopte s druge strane točno je razlika u pristupu i energiji kakvu Dinamovi navijači sanjaju u odnosu na onu od koje imaju traume.
Dinamova desetka trenutno nije čak ni na razini da ne daje dimenziju više kakvu je nekad davao. On je postao aktivni teret momčadi koji daje vrlo malo i za kojeg drugi moraju iskrvariti da bi sakrili njegove nedostatke.
Dinamo je postao rob Petkovića. Ali ga i jako treba
Najveći problem u čitavoj priči je da Dinamo Petkovića treba. On je i dalje jedini napadač koji može na elitnom nivou sačuvati loptu okrenut leđima prema golu i razigrati suigrače. On je i jedini koji u kontinuitetu može dobivati duele po čitavom terenu i otvarati prostor drugim napadačima.
Dinamo ni nema boljeg napadača. Koliko god trenutno bilo popularno naslađivati se, Petković nije dobar igrač. On je vrhunski igrač. I Jurić i Andrić su imali odličnih utakmica, ali jednostavno nisu ta klasa.
Dosad je raspoloženi i radišni Petković bio vrlo bitan Dinamu za Europu, ali sada je situacija puno ozbiljnija. Rijeka, a posebno Hajduk i Osijek, prijete ugroziti Dinamovu dominaciju u HNL-u. Konkurencija je u zamahu i Dinamu će biti puno teže obraniti naslov bez igrača koji je donedavno nosio momčad.
Upravo je bolji Petković razlika između jučerašnjeg Dinama koji je odigrao dobru utakmicu i izgubio zbog razlike u kvaliteti i Dinama koji je iz takve utakmice mogao i trebao izvući mnogo bolji rezultat.
Dinamo je, u neku ruku, postao Petkovićev rob. S jedne strane je predobar da ne bi igrao i idealan je profil napadača za ekipu, a s druge strane zalaganjem nije zaslužio ništa. Situacija je jako delikatna za klub, ali i za samog igrača.
Ako želi ikad više igrati ozbiljnu ulogu u reprezentaciji, a potencijalno se i prodati u jaču ligu, Petković bez Dinama ne može. Mora odrasti, prestati se duriti i shvatiti da je u velikoj mjeri sam kriv za imidž koji ima. Mora shvatiti i da ekipa puno više pati nego on sam kada igra onako kako je igrao jučer.
27 mu je godina i još uvijek ima vremena da dođe k sebi i vrati se na putanju na kojoj je bio, iako je sezona i pol stagnacije dugo razdoblje. Konačno, ni hrvatska reprezentacija nema bogatu ponudu na napadačkim pozicijama i potrebno joj je više opcija.
U suprotnom, Petkovića čeka budućnost kakvu ima svaki drugi čovjek s kvarta. Znate ono, kada netko pita što je u karijeri tog lika pošlo po zlu, pa svi samo kratko odgovore: "Glava." Šteta, jer Petković sve drugo ima.
![](/Content/img/loader_40px.gif)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati