Foto: FAH

U OBRAZOVANJU radim nešto manje od 10 godina. Nakon početnog entuzijazma ubrzo sam počela uviđati socijalističke relikte kojima moj sektor obiluje. Da, istina jest da smo potplaćeni, ali ne generalno i ne svi. Neki su čak i preplaćeni. Postoje dvije vrste profesora – oni koji se trude, rade i pokušavaju djecu nečemu naučiti i oni koji samo čekaju da im prođe vrijeme. Ovi prvi promišljaju o sebi i svom radu, ovi drugi čekaju zvono.

Rad sa djecom zaista je zahtjevan, ali samo ako se tom radu predaš. Četiri sata nastave dnevno mogu, vjerovali ili ne, u potpunosti iscrpiti čovjeka, a kamoli šest ili sedam sati.

Ja, dakle, neću štrajkati. I neću štrajkati dok god ne budem vidjela smisao u štrajku. Jer smisao nije u 100 ili 200 kuna, u božićnici ili "cipelarini". Za mene, smisao je u potpunoj i temeljitoj reformi obrazovanja, kojom će se konačno moći odvojiti žito od kukolja i kojom će se rad nastavnika moći mjeriti. Ne hrpama papira i besprijekornim pripremama koje ničemu ne služe nego postignućima učenika. Reformi u kojoj neradnik neće više biti zaštićen kao lički medvjed nego će snositi posljedice za svoj (ne)rad.

Koncept napredovanja u obrazovanju također je nakaradan i nadam se da će ga netko uskoro i promijeniti. Praktički je dovoljna samo hrpa besmislenih papira da bi netko postao mentor, a kasnije – dakako – i savjetnik.

Ja ne znam kakvu bi reformu trebalo provesti. Ja znam samo da sam od malih nogu htjela biti profesor, a došla sam do toga da bih najradije pobjegla iz prosvjete glavom bez obzira. Potplaćena jesam, ali viđam mnogo kolega koju su i preplaćeni za ono što rade. Uz ovakve sindikate (Bože nas oslobodi Ribića i kompanije!) i ovakav kaos u glavama političara te uz nepostojanje vizije i jasne strategije o tome kakvu Hrvatsku želimo za 10 ili 20 godina, bojim se da ću zauvijek i ostati potplaćena. A i duboko razočarana.

Hrvatska je zemlja znanja. Ali samo na papiru. A na papiru, kao što znamo, sve prolazi.

Samo jedna profesorica